U Jugoslaviji brakovi između pripadnika različith nacionalnosti i vjera nisu bili rijetkost ali nakon rata koji se desio na našim prostorima početkom devedestih oni su sve rijeđi.
Do 31. godine Elvira Jovanović iskusila je stvari koje su je testirale na više razina. Međutim, iz svega je izašla s uvjerenjem da se životna bol ne može izbjeći, niti postoji potreba da se nastavi dalje od tuge koja iz nje proizlazi. Njeno priznanje isprepleteno je dubokim emocijama, zabranjenom ljubavlju, bolnim gubitkom, kao i uzvišenim konceptom nade i ljubavi koja se proteže i nakon smrti.
Tek je napunila 18 godina kada je napustila svoj rodni grad Berane kako bi se zbog ljubavi preselila u veći grad Majdanpek. Nakon te odluke, postojala je snažna naklonost prema Slobodanu, čovjeku druge vjere, što je u to vrijeme uzrokovalo sukob između nje i njegove obitelji. Međutim, njihova veza bila je toliko jaka da su odlučili živjeti zajedno unatoč okolnostima. Priča o tome kako su Elvira i Slobodan počeli bila je gotovo filmska.
Nakon što je pobijedila na izboru za Miss plaže, Elvira je odvedena u bar kako bi proslavila. Na plaži je tamo susrela Slobodana – muškarca sa zelenim očima koji ju je prvi privukao. Bilo je to razdoblje prepoznavanja, ona vrsta susreta koji se pamti zauvijek. Sljedećeg dana ponovno su se sreli, a onda ju je zatražio od nje za broj telefona. Taj jednostavan čin bio je katalizator njihove snažne, ali zamršene ljubavne priče. Budući da potječe iz tradicionalne muslimanske obitelji, komunikacija sa Slobodanom u početku je bila teška.
- Njezin otac bio je protiv veze, ali Slobodanova odlučnost i upornost ipak su ga uvjerili. Kada je posjetio Berane kako bi je vidio, Elvira je shvatila da je spremna odreći se svega kako bi ga vidio. Krajem kolovoza 1994. preselila se u Majdanpek, slijedeći vodstvo svog srca. Tijekom sljedećih godina njihova romansa se pojačala. Dobili su sina Denisa, a zatim Veselina. Slobodan je želio i treće dijete, djevojčicu.
Elvira je trudna sa svojim prvim djetetom 2007. godine, ali sreću je ubrzo pratila nezamisliva tragedija. Samo tri dana nakon što je saznao za trudnoću, Slobodan Ačank preminuo je. Bio je dobrog zdravlja, aktivan i uspješan kao profesor, nogometni sudac i predsjednik općine. Bio je i humanitarac. Tog dana je posjetio mjesto gdje su trenirali, ali se nije vratio. Kada je saznala za tragediju, Elvira je bila trudna i imala je dvoje male djece. Sa strahom i boli posjetila je stadion gdje joj je suprug umro.
Njezine riječi su bile: “Pa, doktore, je li preminuo?” Liječničino tiho prihvaćanje – “Srce nije preživjelo”, koje joj je zauvijek ostalo urezano u sjećanje, također je pridonijelo razumijevanju. Samo nekoliko sati kasnije, morala je obavijestiti sinove da im je otac umro dok su još bili živi. Denis, koji je tada imao deset godina, prvi je postavio pitanje, a majčin odgovor – koji je bio tih, a zatim prekinuo: “Tata je umro” – izazvao je veliku dječju bol. Unatoč boli, Elvira je i dalje odbijala odustati. S velikom snagom i svetošću, izvela je svoje dijete do kraja trudnoće i rodila djevojčicu 13. studenog.
U svojim malim očima promatrala je Slobodanovu strast, njegovu radost i neispunjenost sna. Denis je predložio da se dijete nazove po njegovom ocu, Slobodanu. Tako je ljubav nastavila postojati. Sljedećih godina, Elvira je izgradila način života za svoju djecu i postala utjelovljenje predanosti. Nije se ponovno udala. U svom domu promiče i muslimanske i kršćanske tradicije, jer vjeruje da se religija treba spajati, a ne razdvajati.
Njezina djeca su njezin najveći trijumf: Denis je sada međunarodno priznat kao model, Vesela je stalna zaposlenica jedne tvrtke, a Slobodana je upisana u srednju školu u Beogradu. U najtežim situacijama, Elviri su pomagali najbliži članovi obitelji: majka Munevera, pokojni otac Šefko i tetka Mirsada, koja se i danas smatra stupom njezine emocionalne snage.
Njezina priča nije samo o gubitku, već i o nesalomljivoj moći ljubavi, majčinstva i vjere. Elvira Jovanović i danas se smatra simbolom žene koja je znala voljeti, prevladati i prenijeti tu ljubav svojoj djeci, kroz svakodnevno ponašanje, tradicije i sjećanja. Njena priča nas uči da, unatoč životnim teškoćama, ljubav nikada ne propada.
