Za vrijeme Jugolsavije brakovi između partnera različite narodnosti i vjeroispovijesti nisu bili rijetkost ali nako rata koji se desio na našim prostorima početkom devedesetih to se promijenilo.
Predstavljamo nesvakidašnju životnu priču žene koja je, unatoč tome što je izgledala nježno, imala otpornost da se odupre izazovima koje bi mnogi smatrali nepremostivima. Do 31. godine Elvira Jovanović susrela se s nizom iskustava koja su je iskušavala na sve moguće načine. Ipak, iz svojih je iskustava izašla s čvrstim uvjerenjem da nijedna bol u životu nije nesavladiva i da nema tuge iz koje se ne može krenuti naprijed. Njezina pripovijest, bogata intenzivnim emocijama, obuhvaća teme zabranjene ljubavi i dubokog gubitka, ali također prenosi element uzvišenog – naime, trajnu nadu i ljubav koja nadilazi smrt.
- Sa samo 18 godina napustila je rodne Berane i zbog ljubavi se preselila u Majdanpek. Taj izbor bio je vođen dubokim osjećajima prema Slobodanu, čovjeku druge vjere, što je u to vrijeme izazvalo značajne tenzije u njezinoj i njegovoj obitelji. Ipak, snaga njihove veze natjerala ih je na zajednički život unatoč izazovima s kojima su se suočavali. Romantična priča Elvire i Slobodana počela je na način koji podsjeća na filmski zaplet. Nakon trijumfa na izboru za Miss plaže, Elvira je otišla u Bar proslaviti pobjedu. Tamo je na plaži susrela Slobodana – čovjeka zanosnih zelenih očiju, koji ju je osvojio na prvi pogled.
Bio je to trenutak prepoznavanja, onaj tip susreta koji ostaje urezan u sjećanje. Sutradan su se ponovno našli, pri čemu je on tražio njezin broj telefona. Ova naizgled jednostavna gesta označila je početak njihove duboke, ali zamršene ljubavne priče. S obzirom na njegovo porijeklo iz tradicionalne muslimanske obitelji, početna komunikacija sa Slobodanom pokazala se izazovnom. Njezin je otac bio protiv te veze; Međutim, Slobodanova nepokolebljiva odlučnost i upornost brzo ju je osvojila. Prilikom posjete Beranama, Elvira je prepoznala njenu spremnost da zbog njega ostavi sve iza sebe. Krajem kolovoza 1994. godine, vođena samo srcem, preselila se u Majdanpek.
Sljedećih godina njihova je ljubav procvjetala. Imali su sina Denisa, a nakon njega još jednog sina Veselina. Slobodan je izrazio želju za trećim djetetom, kćerkom. Godine 2007. Elvira je ostala trudna; međutim, radost je brzo zasjenila nedokučiva tragedija. Samo tri dana nakon što je primila vijest o trudnoći, Slobodan je iznenada preminuo. Bio je zdrav, aktivan i uspješan čovjek — profesor, nogometni sudac, gradonačelnik i humanitarac. Taj dan je bio na treningu i više se nije vratio. Kad je Elvira doznala za tragediju, bila je trudna i već majka dvoje male djece. Shrvana tjeskobom i tugom krenula je prema stadionu na kojem je život izgubio njezin suprug.
Riječi: “Pa, doktore, je li mrtav?” nakon čega je uslijedilo liječnikovo tiho priznanje: “Srce nije izdržalo”, trajno su joj se urezale u sjećanje. Samo nekoliko sati kasnije, suočila se sa srceparajućim zadatkom obavijestiti svoje sinove da njihov otac više nije živ. Denis, tada desetogodišnjak, prvi je postavio pitanje, a njezin tihi, slomljeni odgovor – “Tata je mrtav” – pokrenuo je veliki val tuga za svojim djetinjstvom. Unatoč velikim patnjama koje je proživjela, Elvira je ostala odlučna. Izuzetnom snagom i dostojanstvom iznijela je trudnoću do kraja, da bi 13. studenog konačno rodila kćer.
U dubini svojih malih očiju vidjela je Slobodanove težnje, njegovu sreću i njegove nedosanjane snove. Denis je predložio da dijete dobije ime po ocu – Slobodan. Tako je ljubav pobijedila smrt. U godinama koje su uslijedile, Elvira je uspostavila život za svoju djecu, utjelovljujući bit predanosti. Odlučila je da se neće ponovno udati. U svom kućanstvu njeguje i muslimansku i kršćansku tradiciju, budući da vjeruje da vjera treba spajati, a ne razdvajati. Uspjesi njezine djece njezin su najveći trijumf – Denis je stekao međunarodno priznanje kao model, Vesela je pouzdan zaposlenik u jednoj tvrtki, a Slobodan trenutno pohađa srednju školu u Beogradu.
Elviri su u najtežim trenucima pružali podršku najbliži članovi obitelji — majka Munevera, rahmetli otac Šefko i tetka Mirsada, koje i danas smatra primarnim izvorom svoje emotivne otpornosti. Njezina pripovijest ne obuhvaća samo teme gubitka, već i trajnu snagu ljubavi, majčinstva i nade. Elvira Jovanović je amblem žene koja je shvatila bit ljubavi, snagu da ustraje i sposobnost da tu ljubav prenese na svoju djecu, utkanu u tkivo svakodnevice, tradicije i sjećanja. Njezina nas priča uči da, unatoč životnoj surovosti, ljubav traje zauvijek.
