Ljudi u životu prolaze kroz razne situacije i donose neke odluke zbog kojih poslije mogu i gorko da zažale. Danas vam donosimo priču jedne žene koja je otovremo progovorila o nečemu što je uradila.
Sjedila je sama u mraku, gledala u praznu stolicu preko puta sebe i pitala se: “Kako se, dovraga, ovo moglo dogoditi?” Imala je obitelj kakvoj su se mnogi nadali. Muž koji je cijenio svoju ženu, sin koji se razvio u zdravu i sretnu osobu. Vizinhosi su ih promatrali kao par koji posjeduje sklad i mir. Ona… Skrivala je tajnu koja će joj polako izjedati duh, znajući da jednog dana to više neće moći. Slavko je bio obližnji susjed: miran, izdvojen i privlačan na “neopipljiv” način.
- Dogodile su se slučajno, razgovori su bili ograničeni na svakodnevne teme – struju na stubištu, sitne kupovine u dućanu i dugotrajne osmijehe. Kasnije je tijekom večeri slučajno pokucao na vrata kako bi pomogao oko fitilja. Tada se dogodio navodni trenutak slabosti, ali ubrzo je postao teret koji nije mogla skinuti sa svojih ramena. Nije bilo romantično. Bilo je potrebno… da me netko promatra, osjeća, želi”, priznala je u svojoj ispovijesti. Kada je saznala da je trudna, istina joj je došla kao teška prehlada. Nije bilo neizvjesnosti – dijete nije bilo u rodu s Markovim.
Mjesecima nisu bili intimni. Međutim, nije imala snage da mu to kaže. Pravio sam se da vjerujem da me nitko neće prepoznati. Činilo bi se da je dijete slično meni. I tako je bilo dugo…” razveselio se Marko kada je saznao da će postati otac. Godinama su pokušavali, a kada je stigao mali Luka, činilo se kao da su dobili novu priliku za sreću. Slavko se ubrzo maknuo, vjerovala je da je prošlost sada zaboravljena. No, prošlost se često nađe načina da se ušulja. Kad je Luki bilo 11 godina, Marko ga je prvi put promatrao: “Ni na koga od nas ne sliči…”
Posumnjao je u svijetlu kosu i oči. Pretvarala se da se smiješi, prikrivajući paniku koja joj je izvirivala iz usta. Tada je rekla istinu, kao što je i prije govorila istinu. Godinu dana kasnije, nakon obiteljske svađe, dogodio se specifičan trenutak koji je imao značajan utjecaj. “Želim napraviti DNK analizu. Da budem siguran”, rekao je Marco. Pokušala je sve: plakala je, frustrirala se, molila ga da prestane. Međutim, bilo je neuspješno. Kad su rezultati bili tu, nije bilo riječi koje bi mogle ublažiti ono što je uslijedilo. Marko nije uspio viknuti. Nije uspio pokazati nikakve emocije.
Samo ju je pogledao koji nikada neće zaboraviti – taj pogled je bio sve: bol, šok, izdaja i prezir. Pokupio je svoje stvari i napustio stan. Luka nije uspio ni primijetiti. Sutradan je tražio raskid braka. Istinu je maleni Luka saznao tek nekoliko mjeseci kasnije, kada nije mogao shvatiti zašto njegov otac više ne dolazi. Bio je ozlijeđen. Za njega je Marko još uvijek i uvijek će biti otac. A njegov biološki otac?
Nema interesa da ga upozna. Danas su ona i Luka sami. Svaki dan nosi težinu odluka koje donosi i pitanja koja je ne prestaju proganjati: “Zašto nisi rekla?” Zašto si svoj život zasnovao na neistini?” Pretpostavljao sam da čuvam svoju obitelj, ali zapravo sam tijekom svega namjeravao aktivirati tempiranu bombu. Istina je bolna kada izađe na vidjelo, ali laž… laž je još bolnija kada pukne.”
