Djeca su jako znatiželjna i zanima ih štošta što im nije jasno ili im je jako neobično. Dosta toga se nažalost sazna prerano i to ih oblikuje kroz odrastanje, a mi vam donosimo jednu ispovijest na tu temu.
I danas imam drage uspomene na djetinjstvo ispunjene malim detaljima koji su se tada činili uobičajenima, ali danas razumijem da su bili značajni. Imala sam samo sedam godina kada sam počela redovito posjećivati djeda. Njegov dom nije bio samo kuća, već utočište za mene, ispunjeno tišinom, mekim melodijama i nezaboravnim mirisom soka od grožđa koji je uvijek njegovao za mene. Svaka sesija počinjala je njegovim ljubaznim pozdravom. U tom zagrljaju mogla si doživjeti utjehu i pažnju koju je samo on posjedovao.
U tom trenutku nisam mogla ni pretpostaviti da ću se tih trenutaka sjećati s čežnjom. Taj sok od grožđa bio je za nas više od pića: postao je metafora za posebnu vezu koju smo dijelili, kao da šalje neizrečenu poruku ljubavi i sigurnosti kroz svaki okus. Svaki put kad bismo se sreli, nježno bi mi prstima pritisnuo lice. Povremeno bi pjevušio tiho pjevušeće stare pjesme koje me i danas inspiriraju na sjećanje.
Malo je govorio, ali svaki njegov pogled – ili ono što sam ja mislila da je pogled – bio je pun suosjećanja. Tek mnogo godina kasnije, kada sam odrasla i naučila gledati na život ozbiljnijim očima, saznala sam istinu koja me šokirala i duboko me pogodila. Moja baka je bila slijepa. Sudar u dobi od 42 godine i 10 godina oduzeo mu je vid i trajno promijenio njegov svijet. To razumijevanje mi je sinulo poput munje. Odjednom su sve naše mlađe godine dobile potpuno drugačije značenje.
- Shvatila sam da njegovo držanje moje ruke i milovanje mog lica nisu bili samo izrazi ljubavi i igre, kako sam isprva mislila. To je bio način na koji me je “vidio”. Nije mogao vidjeti moj osmijeh, ali je pokušavao ponovno stvoriti sliku mog izgleda u svom umu, pokušavajući se sjetiti detalja mog lica ili me doživjeti svojim srcem i dlanovima. Taj kontakt bio je njegov portal u moj svijet. Svaki put kada bi rukom prešao preko mog lica, stvorio je prikaz mog razvoja i mog postojanja.
Nije me vidio, ali me je osjetio dublje nego što sada razumijem. Kad sam to prepoznala, osjetila sam težinu gorčine i tuge. Toga bih bila svjesna ranije. Možda bih tada bila opreznija, možda bih više pomogla, možda bih više cijenila priliku koju smo imali. Međutim, djeca obično ne shvaćaju važnost tih situacija dok ih život ne nauči. Nakon nekoliko godina, moj djed je umro. Ostavio je za sobom tišinu i prazninu koja će se povremeno vratiti kao val tuge i krivnje.
Danas, kad god razmišljam o njemu, ne vidim samo svoju baku. Promatram čovjeka s invaliditetom koji, unatoč tome, zrači snagom i strašću bez granica. Njegov nedostatak vida nije bio prepreka da bude moj zagovornik i moj tihi heroj. Bio je posvećen jednom čovjeku, a taj čovjek je bio bezuvjetan i čist, unatoč svojoj nemogućnosti da vidi svijet oko sebe. Njegova sjećanja nisu okaljana vremenom, naprotiv, postala su jasnija i draža. Kad osjetim miris grožđa s okusom vode, odmah ga povežem s tim.
Kad primijetim tiho zujanje, zamišljam ga kako sjedi u staroj stolici i polako miče glavom u skladu s napredovanjem melodije. Kad nježno milujem lice svog djeteta, osjećam isti stupanj mekoće kao što je on pokazao meni. Njegov život i način na koji je volio naučili su me najvećoj lekciji: da je važno cijeniti male stvari, poput njegove ljubavi prema miru i načina na koji je govorio i pisao, kao i načina na koji je poštovao druge. Poučio me je o konceptu da je prava ljubav zaslijepljena očima.
Danas, kad promatram svoje dijete, vjerujem da su djedovi prsti još uvijek uključeni u moj život, ali više nisu vidljivi. Umjesto toga, imaju prisutnost koja se osjeća. Svako vrijeme koje sam provela s njim bio je dar koji tada nisam znala prepoznati, ali sada ga nosim sa sobom duboko u sebi. Zauvijek.
