Odnos između unuka i bake i djedova je posebna a danas vam donosimo jednu ispovijest na ovu temu koja je privukla veliku pažnju na društvenim mrežama i imala je puno komentara.
Zadržavam jasna sjećanja na djetinjstvo koje karakteriziraju naizgled svakodnevni detalji koje, retrospektivno, prepoznajem kao neprocjenjive. U dobi od sedam godina počeo sam redovito posjećivati djedovu rezidenciju. Njegov dom nadilazio je pojam puke kuće; služila mi je kao utočište, prožeto mirom, nježnim harmonijama i zamamnom aromom soka od grožđa koji mi je neprestano s velikom ljubavlju pripremao. Svaki sastanak započinjao je njegovim nježnim stiskom ruke. U tom zagrljaju mogla se osjetiti toplina i pažljivost koju je samo on imao sposobnost ponuditi.
- U tom trenutku bilo je izvan moje mašte da ću jednog dana razmišljati o tim slučajevima s tako dubokom čežnjom. Sok od grožđa je za nas nadišao svoju ulogu običnog pića; razvio se u prikaz jedinstvene veze koju smo držali, prenoseći neizgovorenu poruku naklonosti i sigurnosti sa svakim gutljajem. Svaki put kad bismo se sreli, rukama bi me nježno pomilovao po licu. Ponekad bi nježno pjevušio poznate melodije koje u meni izazivaju osjećaj nostalgije. Iako je izgovorio nekoliko riječi, svaki pogled koji je uputio – barem ono što sam ja doživjela kao pogled – bio je prožet dubokom nježnošću.
Mnogo godina kasnije, dok sam sazrijevao i počeo shvaćati život s ozbiljnijom perspektivom, susreo sam se s istinom koja me duboko uznemirila. Moj djed je bio slijep; nesreća u dobi od četrdeset dvije godine lišila ga je vida i nepovratno promijenila njegovo postojanje. Ovo me otkriće pogodilo snagom munje, preobrazivši značaj svih naših iskustava iz djetinjstva. Shvatila sam da njegovi postupci držanja moje ruke i milovanja po licu nisu samo manifestacije ljubavi i razigrane interakcije, kao što sam prije vjerovala.
Umjesto toga, predstavljali su njegove pokušaje da me “vidi”. Iako nije mogao primijetiti moj osmijeh, nastojao je konstruirati mentalnu sliku mog lica, nastojeći zadržati konture mog lica u svom sjećanju, nastojeći doživjeti moju bit i kroz svoje srce i kroz svoje ruke. Dodir mu je služio kao ulaz u moje carstvo. Svaki put kad bi me pomilovao po obrazu, stvorio je živopisan portret mog razvoja i mog bića. Iako me nije mogao vidjeti, moju je prisutnost primijetio dublje nego što sam u to vrijeme shvaćao.
Došavši do ove spoznaje, iskusio sam duboki osjećaj gorčine i tuge. Poželio sam da sam toga ranije bio svjestan; možda bih bio više oprezan, ponudio više pomoći ili više cijenio naše zajedničke trenutke. Međutim, djeca rijetko shvaćaju važnost takvih stvari sve dok život ne prenese svoje lekcije. Ubrzo nakon ovog prosvjeda, moj djed je preminuo, ostavljajući za sobom tišinu i prazninu koja se povremeno ponovno pojavljuje, nalik plimi tuge i krivnje.
U svojim današnjim razmišljanjima o njemu, ne vidim samo svog djeda, već čovjeka koji je, unatoč svom invaliditetu, zračio bezgraničnom snagom i ljubavlju. Njegova sljepoća nije ga spriječila da bude moja nepokolebljiva podrška i tihi heroj. Ponudio je ljubav koja je bila i čista i bezuvjetna, čak i u nedostatku vida za promatranje svijeta koji ga okružuje. Njegova se sjećanja nisu smanjila tijekom godina; nego su postali življi i draži. Miris soka od grožđa uvijek mi ga budi u mislima.
Zvuk nježnog pjevušenja budi sjećanja na njega kako sjedi u antiknoj stolici, suptilno klimajući glavom u skladu s kadencom melodije. Dok nježno milujem djetetovo lice, osjećam istu mekoću i toplinu koju je ono meni darivalo. Način na koji je živio i izražavao svoju ljubav prenio mi je najdublju lekciju: važnost njegovanja malih detalja – osmijeha, nježnih dodira i tišine koji prenose više značenja od riječi. Pokazao je da istinska ljubav opaža ono što je izvan sposobnosti vida.
U sadašnjem trenutku, dok promatram svoje dijete, čini se da ruke mog djeda i dalje utječu na moj život, iako ostaju nevidljive, ali moćne. Svaki trenutak proveden s njim bio je blago koje u to vrijeme nisam uspio u potpunosti cijeniti, no sada je duboko u meni. Za vječnost.
