Neke nas poveznice sa drugim ljudima mogu iznenaditi na kojekakve načine, čak i kada idemo raditi nešto zabavno i bezazleno kao što je let avionom. Danas otkrivamo jednu novu priču.
Putovala sam na sprovod vlastitog djeteta i mislila sam da je to nešto s čime se nijedna majka ne bi trebala nositi. Imala sam 63 godine, a bol u prsima bila je intenzivnija od buke motora i intenzivnija od svega što sam ikada doživjela. Moj suprug, Robert, sjedio je pokraj mene, s rukama na bokovima, kao da više ne zna kako disati sa mnom. Avion se počeo kretati niz pistu, a ja sam gledala kroz prozor, a da zapravo ništa nisam vidjela. Prsti su mi bili smrznuti, srce mi je lupalo, a misli napete. Samo sam se nadala da će ovo putovanje nekako stići do cilja, da će ostvariti ono što nije završeno.
Nakon toga, oglasio se razglas. Dobro jutro svima. Ovo je vaš vođa…” U tom točnom trenutku, dah mi je zastao u grlu. Glas nije bio samo tih i samouvjeren – bio je od prije poznat. Prečesto. Kao da se davno izgubljeno sjećanje iznenada projicira na moja prsa bez prethodne najave. Nakon toga, objasnio je svoje ime. Titula koju nikada nisam čuo više od četiri desetljeća. Titula s kojom sam se sjetio dio je mene za koji sam mislio da je sada nestao. Dlanovi su mi se znojili dok sam se borio ostati miran u naslonu stolice, moji pokušaji da ostanem pribran bili su neuspješni.
Moja supruga nije ništa primijetila. Ja sam. Jer osoba koja je upravljala avionom bila je netko koga sam poznavao prije braka s Miller. I u tom trenutku shvatio sam da se prošlost upravo ponovno pojavila… baš kao što mi je nedostajalo snage da je ponovno pogledam u oči. Avion je već napustio pistu, a činilo se da mi se želudac vraća. Kapetanov glas me nastavio proganjati, što sam se više pokušavao uvjeriti da izmišljam priče, to je on postajao jasniji. Nije bilo nesigurnosti. On bio je on. Čovjek kojeg sam nekoć obožavala bio mi je važniji od mene same.
- Prije trideset godina, prije Roberta, prije braka, prije djece, postojao je život za koji sam mislila da je trajno zatvoren. On je bio prva osoba koju sam voljela, sredstvo kojim sam pobjegla iz svog malog svijeta i moj san o drugačijoj budućnosti. Rastali smo se bez davanja razloga koji sam razumjela. Otišao je urediti svoj život, a ja sam ostala čuvati telefonski poziv koji se nikada nije dogodio. Sada, nakon svih ovih godina, vodio me je kroz nebo – baš tijekom pokopa mog vlastitog djeteta.
Pomno sam promatrala Roberta. Sjedio je pored mene, prekriženih ruku i očiju uprtih u pod. Tuga ga štetno utječe na način koji prije nisam vidjela. Nedostajalo mi je znanje potrebno da mu objasnim što se događa u meni, niti mi je bilo jasno imam li pravo primiti još jednu emocionalnu traumu tog dana. Nisam se mogla opustiti tijekom leta. Svaki put kad bi se uključio zvučnik za zvučnike, srce bi mi zastalo. Jednom, Stjuardese su primijetile da mi nedostaje vode i natočile su me.
Izrazila sam joj zahvalnost, ali nisam popila. Dlanovi su mi drhtali. Kad smo stigli u Billings, putnici su ustali i počeli uzimati prtljagu. Ostala sam sjediti još nekoliko sekundi, kao da mi noge više ne pripadaju. To je bio trenutak kada sam donijela odluku koju nisam planirala – morala sam ga vidjeti. Ne kao pilot. Ne kao uspomenu. Kao ljudsko biće. Dok se Robert kretao prema izlazu, preporučila sam mu da me pričeka na liniji za usmjeravanje. Glas mi je bio nepoznat, ali nije postavljao pitanja. Tog dana sam doživjela nešto neviđeno: bila sam sama sa svojim mislima.
Provirila sam po obodu kokpita. Srce mi je lupalo tako intenzivno da sam osjećala strah da će ga svi prepoznati. Kad se pojavio, bio je, naravno, stariji. Smeđa kosa. Bore na kapcima. Međutim, perspektiva… ista. Isti izgled koji me prije naveo da povjerujem da je sve moguće. Na kratko, mi Svi su se pogledali. Bez opisa. Bez neizvjesnosti. Kao da se ništa nije dogodilo, a opet se previše toga dogodilo. Rekao sam ti da sam u avionu, rekao je tiho. Čim sam prepoznala tvoje ime na popisu putnika, to me prestrašilo. Objasnila sam mu razlog svog putovanja. Glas mi je utihnuo dok sam govorila o sinu, o gubitku, o nedostatku dubine koji više nije imao zaključak.
Nije mi se obraćao. Samo je slušao, s rukama obješenim uz tijelo, kao da je znao da se neki problemi ne mogu ispraviti. Tada mi je objasnio istinu. Odbio me je priznati jer mi se nije htio obvezati. Nestaje jer je te godine saznao da će biti pilot, ali i zato što je morao odmah otići bez kontakta, zbog režima obuke i obiteljskih obveza koje su ga dovele na drugu stranu zemlje. Nikada nisam primila pisma koja mi je slao. Pisma koja sam mu slala nikada ga nisu stigla. Dvije sudbine koje su bile odvojene šutnjom onog drugog. Stajali smo tamo, dvije osobe s različitim životima koje su se spojile na najtežem danu. Nije bilo romantičnih ceremonija.
Nije bilo pitanja “što ako”. Sve tiha istina i čast. Prije nego što smo se rastali, rekao mi je nešto što nikada neću zaboraviti: “Možda te tada nisam uspio spasiti… ali danas sam te doveo ovdje s sigurnošću.” Na sprovodu sam stavila rame uz Roberta i držala ga za ruku. Prvi put nismo mogli razlikovati tugu od sreće. Nakon ceremonije, zagrlio me je, kao da se drugi put susrećemo u ruševinama.
Nisam ga obavijestila o čovjeku kojeg sam susrela. Ne zato što krijem, već zato što su određene priče relevantne samo za prošlost. Ne dolaze da nas povuku – dolaze da nas jednostavno ugase. Te večeri sam prepoznala značajnu stvar. Život ima neobičan osjećaj slučajnosti. Povremeno vas natjera da se vratite staroj priči koju želite nastaviti, ali u kojoj morate pokazati koliko ste napredovali. I ja, unatoč okolnostima, još uvijek postojim.
