Veliki broj brakova se raspada nakon decenija koje su supružnici proveli zajedno a mi vam danas donosimo priču jedne starije žene koja je donijela odluku koja se nije svidjela njenoj odrasloj djeci.
Ova priča pokazuje da nikad nije kasno za novi početak. Život često nadmašuje naša očekivanja, a promjena koju je ova žena doživjela pokazuje da se sreća može dogoditi u bilo kojem trenutku života, čak i kada su joj okolnosti štetne. Priča počinje tipičnog subotnjeg jutra na tržnici. Kiša je padala lagano, a žena s kišobranom u blizini tražila je najslađe jagode za svoje unuke. U toj gužvi, među ostalim posjetiteljima, ugledala je Mirzu, čovjeka čiji je osmijeh bio sposoban otopiti najteži oblak.
Kad joj je ruksak ostao bez sadržaja, prišao joj je i pomogao joj da ga pokupi. Taj mali, gotovo neprimjetan čin bio je početak nečega što tada ne bi očekivala. Razgovarali su nekoliko minuta, naizgled o sitnim detaljima vremena, cijeni voća i svakodnevnim brigama. Međutim, tijekom običnog razgovora, žena je doživjela nešto što dugo nije osjetila. Njegov glas bio je primamljiv, a oči su mu imale iskru koju je dugo tražila. Kako je sat otkucavao, počela je iščekivati ove subotnje razgovore.
Njezin brak s Ivanom bio je dug, ali su dugo živjeli kao cimeri. Iako je Ivan bio ugledan čovjek, braku je nedostajala strast i bio je hladan. Doručkovali su u tišini, ručali pred televizorom, a večeri su provodili u svojim sobama. Djeca su se razvila i otišla, a u kući su ostali samo tišina i sjećanja. Suprotno tome, Mirza je bio potpuno drugačiji. Udovac iz Novog Pazara, emigrirao je u Beograd kako bi tražio posao, uz svoju priču ispunjenu tugom i gubitkom.
- Međutim, umjesto da ga to preplavi, pronašao je energiju da se ponovno zaljubi. S njim je njegova supruga doživjela renesansu. Zajedno su šetali po kiši, razgovarali o knjigama i filmovima, a ona je počela vjerovati da je nedostatak zadovoljstva koji je osjećala godinama konačno nestao. Jedne večeri, dok su sjedili na klupi, Mirza joj je tiho rekao: „Ti si prva osoba kojoj sam ponovno želio posvetiti svoje srce.“ Te su je riječi jako pogodile, uzrokujući da prolije suze koje su bile i radosne i prestrašene.
Međutim, svaki povratak bio je ispunjen tišinom. Ivan nije ispitivao policajce, ali ih je bio svjestan. Šetnje su mu postajale sve duže, izbjegavao je njezin pogled, a jedne večeri, dok je prala rublje, tiho je rekao: Ako si sretna s njim, neću te zadržavati. Samo nemoj misliti da mi ovo nije teško. Unatoč tome što su mnogo toga iskusili kao par, ipak im je nedostajala strast i postali su emocionalno vezani. U konačnici, njezini suputnici imali su različite perspektive.
Sanja ju je podržavala, govoreći da život nije potpun dok nema bore, dok je Marija bila oštra, govoreći da ne bi trebala tražiti ljubav u tim godinama jer će je djeca izbjegavati. Te su joj riječi ostale urezane u pamćenje, ali noći su bile najteže. Noći bi provodila u stanju uzbuđenja pitajući se je li postigla svoj cilj. Jednog dana, Mirza ju je ugostio na ručku u svojoj rezidenciji. Pripremio je ćevape i mante, a njegov stan imao je sličan miris doma, nešto što je ona odavno napustila.
Dok je stavljala ruku na dlan, on je primijetio: Ne tražim od tebe ništa što ne želiš. Samo želim provoditi vrijeme s tobom koliko god želiš. To je trenutak kada je donijela odluku. Sjela je pored Ivana i ispričala mu sve detalje svog života – uključujući nedostatak ljubavi, osjećaj da nema ništa i godine samoće. Ivan je tiho rekao, a i ona je prolila suze. Reakcije njezine djece bile su mučne.
Kći Iva nije s njom razgovarala više od tjedan dana, a sin Marko ju je izbjegavao. Unuci su je ispitivali zašto je više ne posjećuje svake subote. Bilo je teško, ali prvi put nakon godina osjetila je slobodu. S Mirzom je ponovno otkrila novu komponentu sebe. Počela je slikati, upisivati se na satove plesa i ponovno se smijala, ovaj put iz dubine duše. Svaki dan predstavljao je novi sukob s predrasudama okoline i njezinom osobnom krivnjom.
Međutim, kada ju je Mirza promatrao i rekao: “Hvala ti što si odabrao sebe”, znao je da nije pogriješio u odluci. Povremeno se pitala je li ikada prekasno za novi početak. Je li legitimno voljeti nekoga bez obzira na godine? Može li sretan život biti važniji od straha od osude? Dok je uzimala asiento s njim, smijala se i držala ga za ruku, osjećala je odgovor već prisutan u njoj. Nikad nije prekasno za njegovanje.
