Ratovi ostavljaju duboke tragove ne samo na zemlji, već i u životima ljudi, posebno onih koji su se našli odvojeni od svojih porodica u najranijim godinama. Priča o Senidi Bećirović, koja je kao beba odvedena u Srbiju tijekom rata u Bosni i Hercegovini, govori o traženju identiteta, pripadnosti i istine.
Priča počinje u mirnom selu Kalesija, gdje je obitelj Bećirović živjela skroman, ali sretan život. Muhamed Bećirović, glava obitelji, bio je čovjek koji je svoju obitelj držao na prvom mjestu, zajedno sa suprugom Senadom i djecom – kćerima Sandom i Senidom te sinom Muhamedom. Međutim, rat koji je izbio 1992. godine promijenio je sve. Srpske snage su odvele Senadu i njenu djecu, ostavljajući za sobom samo šutnju i neizvjesnost.
- Mali Senida, tek novorođenče od 11 mjeseci, pronađena je u kolijevci u jednoj zapaljenoj kući. Srpski vojnik Milenko Vidaković odlučio je spasiti djevojčicu i odvesti je majci u Šekoviće.
Nakon kratkog boravka kod njih, dijete je prebačeno u centar za socijalni rad, gdje je dobila novi život pod imenom Mila Janković. Udomila ju je obitelj Janković iz Beograda, bračni par koji je izgubio svoje sinove u prometnoj nesreći. Iako je bila posvojena, Mila je rasla okružena ljubavlju i pažnjom, što joj je omogućilo da ima normalno i ispunjeno djetinjstvo.
Međutim, istina o njenom porijeklu ostala je skrivena sve do 2006. godine, kada je saznala da je zapravo Senida Bećirović, djevojčica rođena u Bosni i Hercegovini. Otkriće je bilo šokantno, ali i olakšanje za nju i njezinu biološku obitelj. Njezin otac, Muhamed, koji je čekao 16 godina bez ikakvih vijesti o svojoj kćeri, konačno je saznao da je njegovo dijete živo.
Ova priča postala je jedinstvena u povijesti Crvenog križa Bosne i Hercegovine, jer je Senida prva osoba koja je proglašena preminulom, a kasnije se otkrilo da je živa. Safet Šahmanović iz Crvenog križa istaknuo je da je ovaj slučaj poseban jer je rijetko dokumentiran primjer djeteta koje je nakon više od desetljeća pronađeno živući i zdravo.
Nositi se s novim identitetom nije bilo lako za Milu, koja je cijeli život provela misleći da je dio jedne obitelji, dok je zapravo pripadala drugoj. Emocionalno iskustvo bilo je kompleksno – sa jedne strane, otkrila je korijene i porijeklo, ali s druge strane, morala je suočiti se s novim stvarnostima i izazovima.
- I sama je priznala da joj ime ili nacionalnost nisu najvažniji, već ljudskost i suosjećajnost koje su je pratili tijekom cijelog života. Ipak, osjećaj zavedenosti zbog toga što nije znala svoju pravu priču ostao je prisutan.
Obitelj Janković, iako ju je vodila ljubav, nije mogla pružiti potporu tijekom svih godina zbog sopstvenih životnih okolnosti, što je rezultiralo da je dio svog djetinjstva provela u dječjem domu. To je dodatno pojačalo njezin osjećaj nesigurnosti. Unatoč tome, stalna prisutnost socijalnih radnika i tragova iz prošlosti omogućila je otkrivanje njezina pravog identiteta.
Tetka, koja je već 1993. godine imala intuiciju da je djevojčica koju traže zapravo Senida, na kraju je dobila potvrdu svojih sumnji. Istina je konačno došla na vidjelo, a Mila je postala Senida. Danas Senida živi kod tetke u Sarajevu i nastavlja tražiti svoju majku i sestru, iako ne zna njihovu sudbinu.
Njena priča nije samo osobni put jednog djeteta, već simbol razaranja obitelji tijekom rata i gubitka svega što je bilo dragocjeno. Istovremeno, ova je priča dokaz nevjerojatne snage ljudske ljubavi, humanosti i želje za pravdom.
- Identitet nije samo ime i prezime – on predstavlja osjećaj povezanosti, korijena i ljubavi koji nas definiraju i održavaju. Senidina sudbina podsjeća nas na važnost očuvanja ljudskih veza, unatoč preprekama koje život može postaviti.
