Djeca kad odrastu se mogu jako lako ogriješiti o svoje sad već stare i onemoćale roditelje zaboravljajući šta su oni za njih činili cijeli život i koliko su se žrtvovali. U nastavku pročitajte jednu priču na ovu temu.
Raspravljamo o priči koja prenosi snažnu poruku o ljubavi, zahvalnosti i zakašnjelom uvažavanju istinskih vrijednosti. Ovo je osobno priznanje ljubavi koje se dogodilo u čovjeku koji je shvatio dubinu svoje ljubavi tek kada je izgubio osobu koja mu je bila najvažnija. Markovo djetinjstvo bilo je posvećeno uvjerenju da je njegova posvojiteljica Ana žena koja mu pruža sve čemu se dijete može nadati – pažnju, brigu i bezuvjetnu ljubav. Brinula se o njemu u sirotištu kada je imao 5 godina, od tada je postala njegova zagovornica. Usadila mu je sposobnost čitanja, bila je prisutna zadirkivanju druge djece jer nije imala pravu majku, radila je tri različita posla kako bi ga izdržavala dok je studirao. Ana je u njegov život unijela utješnu familijarnost kakvu prije nije osjetio.
- Markov dugogodišnji rad se isplatio i postao je uspješan čovjek. Međutim, kako je gomilao bogatstvo i stjecao društveni položaj, počeo je gubiti razumijevanje onoga što je najvažnije. Njegova skromna majka, sa svojim starim ruhom i malim darovima, postala mu je teret. Kada ju je oženio i preselio u luksuznu rezidenciju, Ana je postala upravo ta koja ga je nosila u životu. Sve se promijenilo jedne večeri kada mu je ona, zabrinuta, rekla da mu suprug previše troši. – vikao je Marko, dok je ona samo stajala s nekom starom slikom iz mladosti. Glas joj je bio miran, ali snažan: “Odgojila sam te kao svoje dijete, ali očito ne mogu promijeniti tvoje emocije.” Vrata su bila zapečaćena, a Marko je očekivao da se više nikada neće vratiti. Nije shvaćao koliko će izgubiti te noći.
Nakon vijesti koja mu je promijenila život, dočekao ju je – Ana je umrla. Tek tada je saznao da je ona jedina nasljednica velikog imanja vrijednog 110 milijuna dolara. Informacija do njega nije stigla preko novca, već preko spoznaje da više nikada neće čuti njezin glas niti osjetiti njenu utjehu. Tijekom susreta s odvjetnikom dobio je još više informacija o Ani – imala je značajne stavove i stvorila je humanitarni fond. U oporuci je ostavila riječi koje će mu zauvijek ostati u srcu: “Ako jednog dana shvatiš da prava vrijednost nije povezana s bogatstvom, možda ćeš shvatiti što te obožavam.” Marko je tada shvatio da je sav njegov uspjeh uzaludan bez njezine prisutnosti. Sve što je ikada želio, ona mu je već pružila– ljubav i prebivalište.
Nakon njezine smrti, posjetio je njezinu rezidenciju. Tamo su ga dočekala sjećanja na mlade godine, miris lavande i specifični detalji koji su podsjećali na godine koje mu je posvetila. Otkrio je i pismo koje mu je napisala da ga još uvijek voli unatoč tome što ga je fizički napala. Njezine su riječi pokazale da majčinska ljubav nikada ne prestaje, čak ni u prisutnosti nedaća. Unatoč njegovim očekivanjima da će dobiti bogatstvo, saznao je da je Ana umjesto toga odlučila ništa naslijediti. Sve je prebačeno u humanitarni fond koji je ona stvorila. Marko nikada nije dobio ni dinara, ali je ovo bila najteža kazna, jer je shvatio da ga je žena ukorila umjesto novca.
Nije imao nikakav materijalni gubitak, dapače, izgubio je nju. Od tog trenutka nadalje, njegov život se promijenio. Počeo je obilaziti ustanove koje primaju djecu i pokušavaju im pomoći da vrate dug koji ne bi mogli platiti. Svako dijete imalo je priliku vidjeti Anin pogled koji je bio istovremeno pozivajući i nježan. Shvatio je da se bogatstvo ne nalazi u ekstravagantnim rezidencijama ili novcu, već u onome što ostane kad se sve drugo materijalno rasprši. Slični narativi o snazi roditeljske ljubavi česti su u domaćoj književnosti. RTS je, recimo, objavio ispovest Kragujevčanke koja je udomila troje dece i odgajala ih s jednakom predanošću kao da su njena biološka deca.
Njezin narativ, slično Aninom, pokazuje da roditeljstvo ne ovisi o krvi, već o srcu. Još jedan domaći primjer dokumentirao je Blic, koji je opisao Novosađanina koji je sirotištu u kojem je odrastao ostavio veliku svotu novca. Njegovo djelovanje, slično Aninom planu, bilo je izjava da prave vrijednosti proizlaze iz davanja, a ne iz skladištenja. Slično tome, Kurir je dokumentirao priču o starici iz Srbije koja je cijeli svoj život sačuvala u fondu namijenjenom školovanju siromašne djece. Njezin izbor imao je odjek u javnosti koji je pokazao vrijednost ljubavi i nesebičnosti na duge staze.
Da se najveće bogatstvo određuje srcem, a ne računima, pokazala je primjer Ane Petrović. U konačnici, Markov posjet djeci i podjela darova doveli su do toga da njegova majka ima ono što je oduvijek željela: veliko srce. Kad mu je djevojka u sirotištu objasnila da on nema djece, ali još uvijek posjedovao veliko srce, shvatio je da je postignut barem dio onoga čemu se Ana nadala za njega. Pogledao je u nebo i tamo začuo njen glas: “Sada, sine, nisi bogat novcem, nego ljubavlju.”
