Rođenje djeteta je za većinu roditelja jedan od najsretnijih dana u životu ali ponead kao u naašoj današnjoj priči dođe do nesporazuma između majke i oca koji uzrokuje veliku patnu i bol.
Očekivala sam da će moj suprug biti sretan zbog činjenice da sam rodila sina, ali kad je pogledao dijete, izraz na njegovom licu me učinio nervoznom. Sljedeća izjava promijenila je informacije koje sam već znala o njemu… i o meni. U rađaonici je bilo tiho, osim bebinog cviljenja i mog teškog daha. Bila sam iscrpljena, ali sretna, vjerovala sam da je to najljepši trenutak naših života. Kad je prošao, na mom licu se pojavilo ugodno iznenađenje. Međutim, nije se smijao. Promatrao je dijete, pa mene.
U njegovim očima nije bilo ni traga radosti. Samo hladnoća. Pitao je medicinsku sestru: Jeste li sigurni da je ovo moje dijete? I ukočio se. Ljudi oko nas su mijenjali položaje, a ja nisam znala što da izrazim. Međutim, liječnik je konačno ušao u sobu. U ruci je nosio pisani odlomak koji će imati značajan utjecaj na sve. I pokazao da nitko od nas nije svjestan istine. Liječnik je bio smješten na ulazu, s fasciklom papira u ruci. U sobi je bilo napeto, a jedini zvuk koji se mogao čuti bilo je tiho lupanje mog srca.
Moj suprug ostao je uz krevet, stisnute čeljusti, činilo se da promatra dijete bez ikakve naklonosti. „Gospodine“, objasnio je liječnik tihim glasom, „moram razgovarati s vama objema.“ Sestre su se vratile. Bile smo samo nas tri i beba koja je tiho disala u mom naručju. Prije nekoliko tjedana, započeo je liječnik, „došlo je do kvara u laboratoriju.“ Uzorci krvi koje smo dobili od vas oboje… bili su obrnuti.” Promatrali smo se bez razumijevanja. Odmahnuo je glavom, misleći da ga pokušavam zaštititi. “Priznajete li da ste pogriješili u testiranju?”
- Nervozno ih je ispitivao. Liječnik je sjeo i otvorio fascikl. Nije se ograničavalo samo na testiranje. Tijekom pregleda otkrili smo nešto što vam nitko prije nije rekao. Vaš supružnik… ne može imati biološku djecu. Riječi su se činile čvrstima. Moj supružnik je problijedio. “Što to znači?” Govorio je tihim glasom. “Dakle”, detaljno mi je objasnio liječnik, “dijete nije inherentno vaše – nije zato što vas je supružnik prevario, već zato što to biološki nije bilo moguće.” Tišina. Sjeo je na stolicu, pokrio lice rukama i dugo ostao miran.
Samo sam ga promatrao, nesiguran trebam li mu prići ili ga pustiti. Kad je konačno podigao pogled, više nije bio ljut. Samo oštećen čovjek. “Netko je trebao reći” “To mi je jasno.” upitao je. Zbog ozljede u tvojoj mladosti, tvoji roditelji nikada nisu o tome razgovarali, rekao je liječnik. Prepoznali su tvoju potrebu, ali su mislili da te to ne mora pogoditi. Suze su mi tekle niz lice, ali ne od sreće – već od tuge uzrokovane činjenicom da je istina otkrivena na ovaj način. Pozdravila sam ga i rekla: Nisi bio svjestan. Ne moraš vjerovati da si manje važan.
Ovo dijete je… ovo dijete je moje, jer si ga čekao, jer si me podržavao, jer si me volio. Dugo me je gledao, zatim me pozdravio i tiho rekao: “Tko je otac?” Razmislila sam o svom položaju. Donator iz bolnice. Bila sam spremna na to čekanje, ali ti si željela obitelj. Objasnili su da ne moraš znati detalje prije nego što sve završi… I očekivala sam da ćeš mi jednog dana reći. Međutim, nedostajalo mi je znanje potrebno da bih znala kako.” Sjeo je pored mene i uzeo dijete u naručje.
Male ruke stisnule su mu kažiprst. „On nije moj sin po krvi“, rekao je, „ali je ipak nešto drugo.“ Suze su mu se vratile na kapke. Pogledao me i rekao: „Opraštam ti što si sumnjao.“ Dopusti mi da budem slijep.“ Zagrlila sam ga i prvi put od rođenja shvatila sam da lako dišem. U tom trenutku nije bilo povijesti, nije bilo pogrešaka, nije bilo laži – samo istina koja se bori, ali i liječi.
Danas, dvije godine kasnije, kada ih promatram kako spavaju zajedno, razumijem da krv nema vrijednost bez duha. Jer obitelj nije određena genima, već ljubavlju koju posvećujete svaki dan.
