Danas vam donoismo jednu priču koja pokazuje u kakve sve životne situacije možemo doći. Ljudi su spremni da osude postupke drugih a da nisu upoznati sa istinom i okolnostima.
Ova priča govori o dvoje ljudi koji su bili u braku 20 godina. Činilo se da su vjenčani zauvijek, gotovo neprimjetno. Dubravka i Jovo dosljedno su dijelili živote bez značajnijih problema, razmirica ili skandala koji bi ih inače razdvajali. Kad se došlo do konačne brojke, činilo se da će sve biti normalno. Nije bilo podjela među prijateljima, dugih razgovora i teških optužbi. No, događaji koji su se odvijali unutar zidova njihove zajedničke rezidencije bili su pripovijest za sebe. Dubravkina odluka da nakon razvoda ostane u obiteljskoj kući nije bila motivirana željom, već nuždom.
Iako je kuća uknjižena na Jovine papire, ona je u njoj živjela, odgajala djecu i osnovala obrt. Izlazak bi bio znak gubitka svega: doma, sigurnosti, identiteta. No, samo nekoliko tjedana nakon što su prekinuli, Jovo im je predstavio drugu ženu, Tanju, koja je bila dosta mlađa od Jove i nije imala najave. Držala je stvari u ruci, kao da je već bila dio grupe. To je bio trenutak koji je promijenio smjer. Do tada su Jovo i Dubravka uspijevali održati distancu koja je ipak bila pristojna. No, Tanjin ulazak u carstvo za koje je Dubravka mislila da je početak njezina života, sve je više.
Bila je mirna, ali znakovita: “Ako vjerujete da ćete ovu rezidenciju pretvoriti u raj za vas oboje dok ja ovdje živim kao podstanar, razmislite ponovno. Vi ste neovisna žena. Možete otići kad god želite. Tada je napetost postala uobičajena. Ranije neuobičajene, svađe su sada postale uobičajene, a čule su se čak i izvan kuće. Dubravkin prijezir prema Tanji nije porastao zbog ljubomore, već zbog osjećaja sramote. Tanja je iskoristila svoje tanjure, zauzela sobu svoje kćeri i činilo se da je uvijek bila prisutna. Unatoč njezinim pokušajima da bude obzirna, njezina se toplina doimala kao tihi prkos.
Kad je oprala svoje rublje i ugradila ga u Dubravkino, odmah je uslijedio odgovor: “Molim te, ne petljaj se s mojim stvarima. Ni na koji način nismo povezani jedno s drugim. No, malo tko je znao pravi razlog Tanjina dolaska. Nije samo tražila ljubav ili stabilnost – tražila je da bude spašena. Imala je rak limfnih čvorova, bila je iscrpljena, bez sredstava, bez pomoći. Kada je Jovo saznao za njezino stanje, osjetio je obvezu pomoći joj. U tom trenutku nedostajala mu je strast ljubavi, ali umjesto toga imao je obvezu ispuniti je. Unatoč okolnostima, Dubravka je nije napustila.
- Unatoč tome što je skoro digla ruke od Jove, i dalje je imala slabost prema njemu. Počela je kuhati za Tanju, a zatim ju je pratila na terapije. Njihovo druženje nikada nije postalo blisko, ali su mogle živjeti u kohabitaciji – dvije žene povezane s istim muškarcem, koje su bile prisiljene dijeliti svakodnevni život bez razmjene emocija. Dvije godine nakon toga Tanja je umrla. Jovo je prvi put priznao da je pogriješio. Ne zbog razvoda, ne zbog svojih životnih odluka, nego zato što mu je nedostajalo znanja potrebnog da bude dobar partner, odnosno da bude prisutan nekome kad mu je to najpotrebnije. Bio je čovjek koji je iznevjerio i druge i sebe.
Dubravka je ostala pri svome. Ne zato što je bilo oprosta, nego zato što više nije bilo neprijateljstva. Živjeli su pod istim krovom, u potpunoj tišini, bez riječi, ali s rudimentarnim stupnjem razumijevanja. Ljudi u gradu su prestali raspravljati o njima. Oni koji su bili upoznati s cijelom pričom nisu mogli ništa više dodati. Povremeno bi se Jovo i Dubravka našli na suprotnim stranama dvorišta, s kavom u rukama, bez obzira, bez riječi.
Ta tišina, odvojena od hladnoće, bila je najopsežniji oblik komunikacije. Kada riječi ne mogu funkcionirati i emocije ne mogu opstati, tišina i dalje ostaje. Prisjeća se, govori, shvaća. Povremeno je to dovoljno.
