Ljudske sudbine često nose neobične i duboko dirljive priče, a ponekad su one isprepletene s nadom i žaljenjem. Danas vam donosimo priču o Jovi Petroviću, čovjeku iz Surčina, koji je jednog dana nestao u potrazi za sinom koga nije vidio dugi niz godina.
U mirnom selu Surčin, blizu Beograda, živio je Jovo Petrović, poznat kao skroman i dobronamjeran čovjek koji je uvijek bio spreman pomoći drugima. Bio je tih i povučen, rijetko se otvarao za razgovore, ali svi su ga poštovali zbog njegove dobre volje prema zajednici. Godinama je bio dio tog kraja, nepomični stub malene zajednice koja ga je smatrala svojim dijelom.
- Međutim, prije nekoliko mjeseci dogodio se događaj koji je ostavio sve stanovnike bez daha. Jovo je iznenada odlučio prodati kuću u kojoj je živio cijeli život i nestao bez traga. Nije ostavio nikakvo pismo, objašnjenje ili naznake gdje bi mogao otići.
Tek tada su ljudi saznali za pismo koje je pristiglo na njegovu adresu – pismo koje je dolazilo iz Rotterdama, s povratnom adresom koja je ukazivala na Nizozemsku. To je bila prva znak od Marka, njegovog sina, koga nije vidio više od dvadeset četiri godine. Marko je kao mladić odlučio napustiti rodni kraj u potrazi za boljim životom.
Prvo je otišao u SAD, a kasnije je nastavio svoje putovanje diljem svijeta. U početku su on i Jovo komunicirali telefonom i pismima, ali kako je vrijeme prolazilo, veza se postepeno smanjivala sve dok nije potpuno prestala. Svaki dan Jovo bi stajao pred ulazom u kuću, gledajući u daljinu kao da očekuje da će mu se sin jednog dana pojaviti. Susjedi su primjećivali njegovu tugu, ali on bi rijetko govorio o tome.
- Jednostavno bi rekao: “On zna gdje sam.” Kada je pristiglo pismo iz Nizozemske, stvari su se drastično promijenile. Jovo ga je pročitao, a zatim ostavio na klupu ispred kuće, dugo zamišljen i tiho sjedeći.
Nitko nije znao što piše unutra, ali njegova reakcija sugerirala je da ga je duboko pogodilo. Počeo je spremati stvari, prodavati imovinu i organizirati dokumente za putovanje. Raspitivao se za putovnicu, posjetio odvjetnika i uradio sve što je potrebno za odlazak, ali nikome nije dao objašnjenje.
Kasnije su susjedi primijetili da je stan više nije njegov – to je bila prva naznaka da se priprema za veliki korak. Jednog jutra Jovo je jednostavno nestao. Bez ikakve poruke ili pozdrava, otišao je, ostavljajući iza sebe samo uspomene i puno pitanja. Ljudi su počeli spekulirati da je otišao u potragu za sinom, pokušavajući nadoknaditi izgubljeno vrijeme.
Stariji stanovnici su govorili da je to ljubav roditelja koja nikada ne umire, čak ni nakon dugih godina šutnje. Neki su mislili da je Marko platio novac za putovanje svog oca, dok su drugi vjerovali da je Jovo sam odlučio napraviti ovaj veliki korak. Sigurno je samo to da je od trenutka kada je otišao, više se nije javio. Telefoni koje je koristio su prestali raditi, a njegova nova adresa nije bila poznata.
- Nitko ne zna je li stigao do Nizozemske, je li pronašao sina ili je postigao ono što je tako dugo želio. Njegov odlazak ostavio je prazninu u zajednici, ali i uvjerenje da je možda, negdje daleko od doma, ipak pronašao mir.
Susjedi još uvijek govore o Jovu s divljenjem i poštovanjem. Tvrde da je uvijek bio miran i spremno pomagao svima koji su zatražili njegovu pomoć. Dok sjede ispred svojih kuća, često promatraju cestu koja vodi iz sela, kao da se nadaju da će se jednog dana on pojaviti i objasniti što se dogodilo.
Mnogi smatraju da je njegov odlazak simbol veze između oca i sina koja je jaka i neraskidiva, kao i podsjetnik da veze koje izgubimo mogu biti prisutne na način koji ne možemo shvatiti. Priča o Jovi Petroviću i dalje se čuva u surčinskoj zajednici kao uspomena na čovjeka koji je možda započeo svoje najveće životno putovanje. Odsutan, ali prisutan u srcima onih koji su ga znali, njegova priča ostaje simbolom nade, tuge i neizvjesnosti.
