Ponekad izgubimo osobe do kojih nam je stalo zbog obične gluposti ili sujete a kada ih sljedeći put sretnem iznenadimo se sa nekim stvarima o kojima nismo imali pojma.
Noćna smjena je već bila zauzeta kad su me pozvali u rađaonicu. Medicinska sestra je brzo prepoznala ime pacijentice, ali ja tada nisam obraćala pažnju. Tek nakon što sam odmotala kutiju i pročitala cijelo ime, srce mi se vratilo. Bila je to ona, žena koju nisam vidjela godinama. Stigla je u dvoranu s teškim srcem, umorom i boli, ali me odmah prepoznala. Naše su se oči srele na kratko, tijekom čega sam primijetila šok u njezinim očima. “Jeste li dežurni?” Govorila je tihim glasom. Potpisala sam još nekoliko primjeraka, moji pokušaji da ostanem profesionalna bili su neuspješni.
Naša prošlost provlačila se kroz moje misli dok sam se pripremala za dijete. Prekinuli smo bez ikakvog objašnjenja, bez zatvaranja tog poglavlja, i nikada nisam saznala zašto je otišla. Nisam bila svjesna da je trudna, s kim ili gdje je na kraju završila. Sada je ležala preda mnom, a ja sam se morala ponašati kao da je tipična pacijentica. Posao je postajao sve teži i nije bilo vremena za razmišljanje. Dao sam timu detaljne upute i posvetio svu svoju pažnju zadatku. U jednom trenutku me uhvatila za ruku i nježno rekla: „Molimo vas, pomozite nam.“ Ta riječ „nas“ mi se zalijepila za glavu.
Kad je beba prvi put zaplakala, podigao sam pogled kako bih je vidio, u tom trenutku mi je krv potekla iz lica. Ukočio sam se na mjestu prepoznavši nešto što vjerojatno nije bila slučajnost. Kad sam promatrao dijete, osjetio sam lagano stezanje želuca i drhtanje ruku, unatoč pokušajima da ostanem smiren pred osobljem. Nije to bila samo liječnička intuicija, već nešto dublje, osobnije. Srce mi se ubrzalo dok sam zurio u male crte lica koje su mi se činile čudno poznatim.
- U tom trenutku nisam se mogao pomaknuti ni govoriti. Medicinska sestra me zbunjeno promatrala dok sam čekao svoj odgovor. Zatražio sam da se beba prati radi rutinskog pregleda, ali jedva sam mogao govoriti. Promatrao sam svoju bivšu partnericu i u njezinim očima primijetio strah pomiješan s nečim što je izgledalo kao krivnja. Skrenula je pogled u stranu kako bi izbjegla moj pregled. Taj malindakan me pokazao je ono što sam trebala čuti više od svega ostalog. Pretpostavila sam da nešto skriva. Nakon poroda, izašla sam u hodnik kako bih pokušala disati.
Godine liječničke prakse nisu predvidjele ovaj događaj. Pitanja na koja nisam znala odgovore kružila su mi po glavi. Pitala sam se živim li cijelo vrijeme u halucinaciji. Ta je ideja bila puna misli. Vratila sam se u sobu s namjerom da pratim njezino zdravlje. Čvrsto je spavala, ali bila je svjesna onoga što govorim. Nisam mogla održati profesionalnu distancu. Tiho sam je upitala treba li išta znati. Nije odmah odgovorila, što je samo povećalo moje sumnje. Nakon nekoliko dugih sekundi, duboko je udahnula i zamolila me da zatvorim vrata. Rekla je da ne namjerava otkriti istinu na ovaj način. Objasnila je da je otišla jer je saznala da je trudna i da nema znanja da mi to kaže.
Rekla je da je bila uplašena i vjerovala da će se s tim morati sama nositi. Te su riječi bile teže od bilo kojih drugih. Pitala me sjećam li se dana kada smo se rastali, samo sam odgovorio kimanjem glave. Rekla je da je tada znala, ali da nije imala snage ostati. Govorila je sporim, teškim tonom, kao da je svaka njezina riječ važna. Ruke su joj se tresle dok je priznavala da još nije odustala od mene. U tom trenutku, bio sam prisiljen shvatiti koliko je dugo sama nosila taj teret. Rekla je da je dijete moje, bez ikakve zadrške. Te su mi riječi odjekivale u glavi dok sam ih pokušavao shvatiti. Nisam bio siguran trebam li osjećati ljutnju, tugu ili utjehu. Dio moje osobnosti bio je ožiljak od broja godina provedenih u mraku.
Drugi dio osjećao se kao nada. Sjeo sam na stolicu pored kreveta i prvi put sam istinski promatrao dijete. Promatrao sam odraz vlastitih očiju, kao i način na koji je stisnula šaku. Prizor je izazvao osjećaj koji nikada prije nisam doživio. Sve što sam mislio da razumijem o svom životu počelo je ići po zlu. Shvatio sam da više nisam ista osoba. Upitao sam je zašto me nikada nije potražila. Izjavila je da je zabrinuta da će negativno utjecati na moju karijeru i budućnost. Smatrala je da je nezrelo prisiljavati me u situaciju za koju nisam bio spreman. Čuo sam njezine riječi i shvatio da su njezine namjere pogrešne, ali ipak dobrohotne. To razumijevanje dalo mi je spokojan mir. Sljedećih nekoliko sati nisam se mogao koncentrirati ni na što drugo.
Moji suputnici su primijetili da nešto nije u redu, ali nisam bio u stanju objasniti. U svojoj mašti već sam osmislio planove i propitivao budućnost. Očekivao sam da je nemoguće pretvarati se da se ništa nije dogodilo. Taj se život sada proširio izvan moje osobne sfere. Kad sam završio smjenu, ponovno sam ušao u sobu. Promatrali smo se bez ikakvog prava, znajući da ćemo imati tešku raspravu. Rekao sam joj da neću moći izbjeći istinu. Nisam bio svjestan kako će se sve odvijati, ali znao sam da neću okrenuti leđa. To je bila moja odluka. Sljedećih dana polagao sam ispite koji su potvrdili ono u što sam već vjerovao. Istina je bila očita i nepobitna.
Bio sam otac, i to me je uplašilo koliko i promijenilo. Sve sumnje iskorijenilo je lice spoznaje. Sve što je ostalo bila je krivnja. Moja prošlost i sadašnjost pomiješale su se na način koji nisam mogao predvidjeti. Sve što sam smatrao stabilnim postalo je nerazumljivo. Međutim, u toj dvosmislenosti formuliran je novi cilj. Shvatio sam da je život ponekad selektivan u odabiru trenutka. I da nema načina da se izbjegne taj trenutak. Danas, kada razmišljam o toj noći, znam da mi je promijenila život na temeljan način. Ne zbog traume, već zbog stvarne istine koja je izašla na vidjelo. Rečeno mi je da se prošlost često vraća. I također je moguće da se to manifestira kao nešto što najviše obožavate. Taj plač u dvorani bio je katalizator za moj novi život.
