Ljudima koji imaju veliku moć i puno novca većina ostalih zavidi ali i oni imaju svoje probleme i nedoumice a posebno ih tišti što ne znaju da li su ljudi bliski sa njima iz koristi.
Živjela sam u luksuznoj vili okružena bogatstvom koje sam godinama akumulirala. Novac mi je pružao sve, osim sklada, nakon javnog prekida sa zaručnikom, prestala sam vjerovati ljudima. U mojoj cabezi, svi su imali različite ciljeve, svaka osoba je uzimala u obzir samo ono što ja imam. Nakon toga, nova supruga… ili bolje rečeno, kućna pomoćnica, posjetila je moju rezidenciju. Zvala se Ana, imala je samo 22 godine, bila je tiha, rezervirana i uvijek je držala pogled spušten.
Rođena je u planinskoj obitelji, bez roditelja, a ovo zanimanje zahtijevalo je od nje da preživi. U početku sam je jedva prepoznala. Međutim, jedne večeri, dok sam sama sjedila uz kamin, čula sam tiho mrmljanje iz hodnika. Bila je to duga uspavanka, blaga i primamljiva, i prvi put nakon dugo vremena opustila sam se bez brige. Kasnije se prijateljica našalila na moj račun da bih trebala biti oprezna jer nikad nisam sigurna što se krije iza lijepog izgleda.
Te su riječi ponovno probudile staru sumnju u meni. Te večeri odlučio sam to isprobati, dok sam spavao u krevetu, ušao sam u sobu… I ono što sam nakon toga učinio natjeralo me da shvatim koliko sam bio u krivu u vezi ljudi koje sam oduvijek smatrao zaspalima. Ostao sam miran i udahnuo što više zraka, dok sam čuo kako se vrata spavaće sobe polako otvaraju. Ana je ušla u sobu bez ikakvog vidljivog zvuka, kao da se bojala da će zidovi prepoznati njezine korake. Srce mi je ubrzano lupalo jer sam vjerovao da ću naići na nekoga s drugačijim namjerama.
- Nisam bio svjestan raspada sumnje u prvih nekoliko sekundi. Približila se mom krevetu i zaustavila se, kao da provjerava jesam li stvarno zaspao. Nakon toga, tiho je stavila ručnik preko mog kreveta i počela uređivati prostor oko mene. Njezini pokreti nisu bili brzi ili nervozni, već spori i nježni. U tom trenutku osjećao sam se nelagodno, jer nisam vjerovao da je to bila ikakva obmana koju sam očekivao. Nakon toga, shvatila je da mi je kaput spao s glave. Bez oklijevanja, glatko ga je povukla i stavila preko mene, pazila je da me izbjegava koliko god je to moguće.
Taj malindakan me uznemirio više od bilo koje izgovorene riječi. Ponos, povjerenje i dugogodišnji nedostatak osjećaja – topline – zaokupljali su mi glavu. Nakon toga, sjela je na rub kreveta, ali ipak dovoljno daleko da izbjegne kontakt. Skupila je ruke i zatim na nekoliko trenutaka zatvorila oči, kao da se moli. Izgovorila je moje ime tihim glasom i nadala se da ću jednog dana ponovno vjerovati u ljude. Te su me riječi držale. Rekla je da razumije da sam ozlijeđen i da sam okružen ljudima koji su zabrinuti za mene. Rekla je da ne želi ništa više od razumne plaće i sklada. U njezinu glasu nije bilo prijevare, već iskrenosti “koja se” ne može naučiti.
U tom trenutku shvatio sam koliko sam pogriješio. Uzela je malu, korištenu maramicu iz džepa pregače i obrisala mi znoj s čela. Ponašanje nije bilo profesionalno, već ljudski. Više se nisam mogao pretvarati da spavam, ali sam oklijevao proviriti. Kad bih se odlučio za to, morao bih priznati da se ne mogu vratiti u staro stanje. Kad se probudila da ode, još mi se jednom obratila. Rekla je da sutra ima slobodan dan i da će ipak doći rano kako bi na vrijeme doručkovala.
Ta briga, koja je bila jednostavna i jedva primjetna, prevladala je posljednju barijeru koju sam imao u sebi. Nakon toga sam se osvrnuo oko sebe. Ana je pokušala prespavati, ali sam je umjesto toga probudio. Očekivao sam strah ili objašnjenje, ali umjesto toga, samo je slinila i rekla: „Desolé ako sam prekoračila red.“ Nisam mogao ništa reći nekoliko sekundi. Grlo mi se steglo, a otkucaji srca su mi se ubrzali. Rekao sam joj da ostane sjediti i pričeka policiju. Prvi put sam razgovarao s njom bez potrebe da održavam distancu ili hladan ton. Raspitao sam se o njezinom životu, o selu iz kojeg dolazi, o roditeljima koje je napustila.
Govorila je tihim glasom, ali bez oklijevanja, poput nekoga tko je mnogo toga proživio, ali je ipak zadržao svoju blagu prirodu. Opisala mi je kako je u toj rezidenciji otkrila osjećaj sigurnosti koji nikada prije nije iskusila. Izjavila je da nije briga za bogatstvo, već da sam ja povrijeđeni čovjek. Te su me riječi probole u srce. Shvatio sam da me promatra pažljivije od svih ostalih. Te noći nismo dugo razgovarali, ali svaka je izjava bila značajna. Kad je izašla iz sobe, nisam mogao spavati. Prvi put sam se zapitao koliko sam uspješnih ljudi izgubio zbog straha.
Vila je izgledala prazno, ali više je nisam smatrao hladnom. Sljedećeg dana sreo sam je u kuhinji, bez haljine, bez maske uspješnog poslovnog čovjeka. Bio sam samo čovjek. Dao sam joj kavu i promatrao šokirane oči žene. Tada sam shvatio da se nešto trajno promijenilo. Na kraju sam prestao pokušavati je “testirati” i počeo sam je cijeniti. Poučila me da šutnja nije skrivanje i da skromnost nije znak slabosti. Njena prisutnost unijela je sklad u dom gdje novac nikada nije smio imati vlast.
I s vremenom sam počeo čuvati drugu priliku. Danas znam da te večeri nisam procijenio nju, već sebe. I sam sam pao na testu. Jer prava vrijednost osobe ne promatra se u onome što uzima, već u onome što daje kada vjeruje da ga nitko ne gleda. I Ana je, ne sjećajući se toga, ponovno proživjela moj život.
