Kada se zaljubimo i odlučimo da život provedemo sa nekom osobo obično ne razmišljamo o jak važnim stvarima a to je na primjer i da li ćemo se dobro slagati sa njemu bliskim i važnim ljudima.
Zovem se Laura i moj život nakon braka na prvi pogled izgledao je mirno. Preselila sam se u kuću suprugove obitelji, miran dio grada, gdje sam vjerovala da započinjem novo poglavlje s motom sigurnosti. Međutim, brzo sam shvatila da mi nije dopušteno ući u tu kuću. Javier je bio zaposlen od jutra do večeri, ostavljajući me samu s majkom, koja me je od prvog dana prezirala i odbacivala.
- Rođena sam u skromnoj obitelji, koju su koristili kao sredstvo napada na mene. Uvjerena da sam se udala iz nužde, prezirala me je svaki dan, ali uvijek izvan vidokruga svog muža. Njezine su riječi bile tihe, otrovne i imale su određenu svrhu, a to je bilo da me povrijedi. Kad sam zatrudnjela, umjesto toga sam bila pod većim pritiskom, kao da je dijete u meni greška. Iako sam bila trudna s bebom, s otečenim nogama i problemima s leđima, trebala sam sve raditi bez predaha. Umor i bol nisu bili prihvatljivi razlozi. Svaki put kad bih pokušala sjesti ili usporiti, dočekala bi me prezir i vika.
To sam doživjela u tišini, vjerovala sam da je to cijena braka i da to moram podnijeti kako bih zaštitila dijete koje nosim. Jednog poslijepodneva, dok sam se brinula o kuhinji, obuzeo me umor, a onda je uslijedio trenutak koji je sve promijenio. U frenetičnoj žurbi i gužvi, njezina noga je jedva osjetila dršku krpe. Nije bilo značajnije ozljede, ali njezina je reakcija bila trenutna i barbarska. Počela je vikati, kritizirati me, a zatim me udarila i poprskala štetnom vodom po meni. Poskliznula sam se i pala. Oštra bol u trbuhu uzrokovala je da izgubim svijest, u tom trenutku shvatila sam da postoji ozbiljan problem.
Nakon toga, Javier je ušao u kuću. Prizor koji je vidio zauvijek je promijenio njegovu perspektivu na vlastitu majku. Ležala sam na podu sa suzama i strahom, dok je ona sjedila pored, bez traga apatije. Nisam mogla govoriti, ali moje je tijelo ipak govorilo umjesto mene. Kad je primijetio krv i vodu, nije ništa zahtijevao – odmah je pozvao hitnu pomoć. Sve u bolnici bilo je brzo i stresno. Liječnici su raspravljali o ranom porodu, opasnostima, ali i mogućnosti nade.
U tim slučajevima nisam razmišljala o kući ili braku, već o životu svog potomstva. Moj sin je rođen s kratkim d’avanceom, malen i mlohav, ali je još uvijek bio živ. Njegov prvi krik bio je zvuk koji me je uporno čuo. Kasnije mi je Javier, koji je bio iskren i bez novca, priznao da nije bio svjestan što se zapravo događa iza zatvorenih vrata. Razmišljao je o majčinim riječima, jer je mislio da sam samo obzirna. Sada je prepoznao istinitost. Sljedećeg dana, vlakom je otpratio odvjetnika i rekao mi da odem svojoj obitelji dok on rješava situaciju.
Prvi put sam osjetila sigurnost. Nakon kratkog vremena, obavijestio me je da je iselio moju majku iz njezina doma. Bez rasprave ili objašnjenja. Objasnio joj je da je prešla granicu koju nitko nije mogao riješiti. Dok je moj sin bio u inkubatoru nekoliko tjedana, stekla sam novu vrstu moći – onu koja ne šuti. Javier me je podržavao svaki dan, što je dovelo do obnove vjere. Kad smo se vratili kući, to je sada bilo mjesto sigurnosti. Bilo je to prebivalište mira, ali i zdravo.
Stekla sam sposobnost sjediti bez kajanja i govoriti bez straha. Kasnije, kada me je svekrva pokušala kontaktirati, odbila sam odgovoriti. Granice su postale moja preferencija, a ne kazna. Danas, dok promatram miran san svog sina, shvaćam da me je težak dan u mom životu naučio najznačajnijoj lekciji. Ljubav koja nema poštovanja nije iskrena. Odlučila sam prestati patiti i izgubila sam i strah. I tada sam počela živjeti.
