Jedna prabaka je osjetila da sa budućim mužem njene ppraunuke nešto nije kako treba i odlučila je testirati njegove namjere i njegov karakter.
U dobi od 76 godina, doživjela sam više nego što većina ljudi može shvatiti. Udala sam se u propalom braku s djetetom u pratnji, radila sam kao konobarica dok mi noge nisu prokrvarile, a zatim sam otvorila mali restoran koji je na kraju postao obiteljski posao. Napravila sam sve kompromise kako bih osigurala da moja djeca i unuci imaju život kakav ja nikada nisam imala. Moja praunuka Isabel oduvijek je imala sve što je željela.
- Trenutno je povezana s Danielom, koji je kuhar u našem restoranu. U početku se činio ljubaznim, ali nešto u njihovom odnosu me brinulo – možda njihov način razgovora ili njihova sjena u oku. Jedne večeri, dok smo pili čaj, Isabelle se pretvarala da se smiješi i pitala: “Opskrbljuješ li još uvijek restoran za moje vjenčanje?” To me pogodilo. Kasnije sam ga čula kako traži da mu Daniel plati 1 dolar za nove cipele. Viknuo je: “Imaš više novca od mene, kupi si sam.”
Nisam mogla razaznati tko je od njih dvoje pohlepan – možda oboje. Međutim, morala sam saznati istinu. Danima pokušavam strategiju. Kad sam saznala da će tog dana posjetiti restoran, odjenula sam staru odjeću koja je bila široka na vrhu i navukla visoki šešir preko čela. Nalikovala sam drugoj ženi koju je život pogodio. Nakon toga, sjela sam u kut i čekala da se Daniel pojavi sa svojom pravom osobnošću. Isabelle i Daniel su provirili kroz vrata kuhinje, kojima je odobren ulaz. Sjeli su za stol i zatražili hranu. Srce mi je lupalo najbrže što je moglo bez prestanka dok sam promatrala. Kad je konobar stavio kontrolne liste na stol, polako sam ustala, pokušavajući hodati samo malo.
Prišla sam njihovom stolu, pogledala ih i promuklo rekla: “Možete li mi pomoći kupiti kruh?” Danas nisam ništa jela. Daniel je odmah podigao pogled. Promatrao je moju jaknu koja se ljuljala i grube ruke. U njegovim očima sam vidjela trenutak prepoznavanja, ali ne mene, već patnju ljudi. Izvukao je novčanik, unatoč činjenici da je izgledao iscrpljeno i teško, dao mi ga je. „Uzmi ga“, rekao je glatko. „Pojedi nešto.“ Isabelle je zbunjeno pogledala prijateljicu. „Daniel, jesi li to stvarno ti?“ Stalno tako! Što ako nas netko prepozna? Zašto bacaš novac ljudima koje ne poznaješ? Daniel joj je prišao i rekao: “Jer joj je potrebna pomoć.”
A kad jednog dana budeš gladna sama, molim se da netko stane i pomogne ti. Srce mi se steglo. Nisam mogla odoljeti i skinula sam šešir. Isabel je u šoku zgrabila žlicu. “Bako?!” Daniel se digao na noge, još uvijek držeći račun. “Ti… ti si ovo planirala?” Klimnula sam glavom. Morala sam saznati kakav si čovjek. Isabel se digla na noge, lice joj je pocrvenjelo. “Ne mogu vjerovati da si nas pregledala!” “Uspješno sam položila pregled”, rekla sam mirnim glasom. Ti, dušo, razmisli kako si se nosila s kolegom pacijentom kojem je bila potrebna pomoć.
Nije te Daniel uznemirio – umjesto toga, uznemirila si se sama. Daniel je platio račun za moju zabavu. “Ne znam jesam li uspjela ili propala, ali bih isto učinila i bez tebe. Tako sam odgojena.” Tog dana sam se pretvarala da se smiješim. „Zato sam donijela pametnu odluku da mu dam posao i da mu jednog dana povjerim restoran.“ Isabel se pretvarala da šuti. Shvatila je da sam ozbiljna. Dok smo izlazili iz restorana, Daniel mi je pomogao sa stepenicama i tiho rekao: „Hvala ti što si mi vjerovao da ću te provjeriti.“
Te večeri sam mu poslala e-mail: restoran koji sam namjeravala dati svojoj unuci bio bi i tvoj, ako nauči cijeniti ono što ima. Ako ti to ne uspiješ, ovisit će samo o tebi. Kasnije, kada sam već bila u mirovini, čula sam da imaju restoran sa sobom i da su uključeni u problem beskućništva u našem gradu. Moj mali eksperiment nije samo otkrio Danielovu predanost, već je promijenio i Isabellinu.
