Ljudi koji rade u supermarketu su jedni od najeksploatisanijih ljudi i jako teško rade za minimalne plate. Danas otkrivamo šta se desilo nekom ko je bio dobar prema osobi u marketu.
Zovem se Lili i imam 29 godina. Samohrana sam majka troje djece. Moj život karakteriziraju stalni sukobi između škole, kasnonoćne smjene u restoranu i financija, a tog jutra sam već bila potpuno iscrpljena. Ušla sam u trgovinu kako bih kupila kruh i mlijeko, cilj mi je bio što brže dovršiti transakciju. Promatrala sam je za blagajnom – bila sam sitna starija žena pogrbljenih leđa, odjevena u iznošeni kaput, i pokušavala sam platiti drhtavim prstima. Prodavač je napravio pauzu, a ona je tiho rekla: “Mislim da moram dodati još malo.” Nakon nekoliko sekundi, iza nje su se začuli glasovi. ”
Kako netko dođe do trgovine bez novca?” Žena koja je bila iza mene, čula sam kako razgovara sama sa sobom. “Oprostite”, rekao je drugi muškarac. Starija žena je čučnula, a mene je boljela pognuta glava dok sam gledala kako je vrijeđaju. “Platit ću”, rekla sam i stavila gotovinu na pult. Starija žena me užasnuto pogledala. „Ne, ne… Ne mogu ovo podnijeti“, rekla je tihim glasom. „Rekla sam da je sve u redu“, rekla sam tiho. Blagajnica me pogledala i upitala: „Jeste li sigurni?“ Klimnula sam glavom, izbjegavajući tu misao. Kad je zgrabila vrećice, čvrsto ih je stisnula kao da su joj najveća nagrada.
Nitko… nitko mi nikada nije pokazao takvu odanost, rekla je kroz jecaje. Ljudi su je kritizirali, ali ja sam samo svjedočila kako bez žaljenja odlazi iz trgovine, pitajući se hoću li je ikada više vidjeti. Tri dana kasnije, dok sam bila kod kuće s djecom, netko je snažno pokucao na vrata. Isprva sam ih otvorila kako bih ugledala istog prodavača iz trgovine, ozbiljnog izgleda, s omotnicom u ruci. „Lily?“ upitao je. „Razgovarali smo o posljednjoj želji gospođe Hargrove.“ – i u tom trenutku znala sam da će nam se dogoditi nešto što nismo razumjeli. Stajala sam na ulazu nekoliko sekundi, bez riječi, držeći se za rub vrata kao da ću pasti ako ih pustim.
- Prodavaču se činilo da mu je neugodno zbog prisutnosti kupca, tihim glasom rekao je da može ući ako želi. Samo sam se promijenila i pustila ga unutra, dok su me djeca sa zanimanjem promatrala iz dnevne sobe. Sjeo je na rub stolice i dao mi omotnicu, ali je nije odmah pustio. Rekao je da mu je gospođa Hargrove dala konkretne upute kako da mi dostavi poruku i rekao je da je zahtijevala da to učini izravno meni. Glas mu je bio ozbiljan, gotovo težak, kao da nosi nešto što ne razumije u potpunosti. Rekla sam mu da govori što god želi, ali mi je srce kucalo toliko nepravilno da sam jedva čula vlastiti glas.
Nakon što je to rekao, dodao je riječi koje su dovele do moje smrti: „Gospođa Hargrove je sinoć preminula.“ U tom trenutku sve je postalo maglovito, iako sam ovu ženu poznavala samo nekoliko minuta, osjećaj krivnje i tuge me potpuno obuzeo. Rekao sam da mi je žao, a on je kimnuo pred kraj izjave. Unatoč činjenici da je sve bilo normalno, ona je i dalje bila izrazito mirna. Objasnio je da je stalno raspravljala o meni i kako sam joj ponovno probudio vjeru u čovječanstvo.
Nisam znao što da kažem, jer sam kupio samo kruh i mlijeko, ništa više. Na kraju mi je dao omotnicu i pustio je. Prsti su mi drhtali dok sam otvarao knjigu, a djeca su utihnula, kao da su prepoznala da se odvija važan događaj. Unutra je bilo skriveno pismo napisano hrapavim rukopisom, ali svaka riječ je bila jasna i značajna. Dokumentirala je da je godinama živjela sama, bez obitelji i bez ikoga tko bi je posjetio ili pitao kako je. Priznala je da je nekoć imala dom, karijeru i kongregaciju, ali da joj je sve to oduzeto, ostavljajući samo nju i mir.
Taj dan u trgovini dokumentirala je kao prvi put nakon mnogo godina da se osjeća prepoznatom. U jednom dijelu pisma zamolila me da joj oprostim što sam joj uzrokovao tešku težinu, ali da će imati samo jednu želju. Dokumentirala je da je godinama štedjela malu količinu novca koju je čuvala u slučaju da joj zatreba, ali nikada nije znala s kim bi je podijelila. Sve dok nije srela mene. Prestala sam čitati knjigu i pogledala prodavača, on je samo kimnuo, kao da potvrđuje što slijedi. U omotnici se nalazio i dokument koji je bio uredno presavijen s pečatom i potpisom javnog bilježnika. Srce mi je ponovno počelo divlje kucati.
U pismu je napisao da namjerava svu svoju ušteđevinu položiti kod mene, s jednom molbom: da taj novac iskoristim za svoju djecu i, kada odrastu, kažem im da je, preko njih, jedna baka napustila ovaj planet s osmijehom. Suze su mi tekle niz papir dok sam pokušavala nastaviti čitati. Raspitala sam se o cijeni prodavača, pretpostavljajući da se radi o simboličnom iznosu. Izgovorio je broj bez žurbe ili uzbuđenja, a meni su noge klonule. Bila je to količina koja bi mi promijenila život, pružila mi sigurnost kakvu prije nisam imala. Odmah sam odbila prijedlog, rekavši da je netočan. Međutim, objasnio mi je njezine riječi, koje su bile gotovo točne: „Ako odbije, reci joj da mi je oduzela posljednju odluku kao slobodnog čovjeka.“
U tom trenutku nisam osjećao pravo da je uskratim sebi. Dugo sam sjedeći noću, promatrajući svoju djecu kako spavaju i razmišljajući o ženi, koliko je mala stvar napraviti razliku u svijetu za nekoga. Nisam mogao a da se ne zapitam koliko me je drugih osoba poput nje zaobišlo, a da to nije primijetilo. Nekoliko dana kasnije, posjetio sam njezin mali sprovod. Bilo nas je samo nekoliko, ali sam joj do kraja posvetio cvijeće, osjećajući da bih joj barem to trebao dati.
Dok sam stajao tamo, zavjetovao sam se da nikada neću razmišljati o svojoj prošlosti. Kasnije sam dio sredstava dao lokalnoj pučkoj kuhinji u njezino ime, jer sam vjerovao da će to biti najprikladniji dar. Preostalo vrijeme posvetio sam svojoj djeci i pružio im ono što su najviše željeli: mir i sigurnost. Svaki put kad prođem pored izloga, pomislim na mali dar koji može ostaviti trajan trag u mom životu.
