Kada učinimo nešto dobro, zadnje što treba očekivati je nešto dobro zauzvrat, jer je jako važno da budemo skromni i darežljivi. Danas vam otkrivamo jednu zanimljivu priču.
Sve se dogodilo nakon radnog dana, tijekom kojeg sam kupila nekoliko sitnica, bila sam potpuno iscrpljena i htjela sam se što prije vratiti kući. Odjednom sam iza sebe čula oštar, prestrašen zvuk, isti onaj koji usađuje osjećaj da nešto nije u redu. Pogledala sam oko sebe i ugledala mladu ženu koja je jedva bila tinejdžerska, tresla se s novorođenčetom na prsima, disanje joj je ubrzano, a beba je plakala bez utjehe. Umjesto da pomognu, trojica muškaraca u blizini su je ismijavali i ismijavali, bez ikakve brige za moral ili sram.
Jedna je osoba rekla da ne može kontrolirati dijete, dok se druga smijala i rekla da neki ljudi ne bi trebali ni imati djecu, a treća je bučno dodala da vjerojatno traži pažnju. Promatrala sam kako joj se kvadricepsi savijaju, a ruke toliko tresu da sam se bojala da će izgubiti dijete. Instinktivno sam prišla djetetu i krenula prema njemu. Gotovo odmah sam osjetila bebin mir dok sam ga nježno ljuljala. Obratio sam se muškarcima i objasnio im da bi se trebali sramiti, jer je žena očito imala napad panike, a oni su se ponašali kao da su dio publike. Nisu ništa komentirali, samo su skrenuli pogled.
Pomogao sam joj da sjedne na pod, stavio sam joj ruku oko vrata i tiho joj rekao da je sigurna, da nisam prešao nikakvu udaljenost i da se nadam da će ostati tamo gdje želi. Kroz jecaje mi je priznala da je vjerovala da će ispustiti dijete i da nema sposobnost disanja. Pozvao sam hitnu pomoć i odvezao je kući dok se nije stabilizirala, a zatim sam joj dao bebu. Prije nego što su je odvezli, potapšala me po ruci i rekla da joj nešto znači što nisam jednostavno prošao.
- Vratio sam se u svoj dom i vjerovao da je to bio samo jedan težak, ali vrijedan trenutak u mom životu. Tri dana kasnije, u ranim jutarnjim satima, dok sam odlazio iz svog doma, zaustavio sam se na stepenicama. Ispred moje kuće stajalo je veliko crno vozilo sa zatamnjenim staklima, motor mu je radio. Pokušao sam ga zaobići, zaobilazeći ga, pretvarajući se da nisam primijetio otvaranje stražnjih vrata i netko je viknuo da moramo razgovarati o tome što sam radio u toj trgovini. Srce mi je lupalo dok sam stajao nepomično na stepenicama, pitao sam se trebam li se okrenuti i vratiti u kuću ili bih trebao nastaviti i suočiti se s mogućim scenarijima koji su me čekali, jer je bilo stotinu različitih scenarija koje sam mogao razmotriti, uključujući opasnosti ili optužbe, o kojima nisam mogao ni razmisliti.
Međutim, nešto u meni znalo je da ne mogu izbjeći, pa sam se polako uputio prema SUV-u, pokušavajući da mi glas ne zadrhti dok sam pitao: “O čemu se radi?” Muškarac u tamnom odijelu izašao je iz vozila, s dugim izrazom lica koji nije bio onakav kakav sam očekivao. Nije se činio uzrujanim. Izgledao je… zabrinuto. Molim vas, ne bojte se, brzo je rekao. “Nismo ovdje da vam naudimo. Mi smo obitelj mlade žene iz trgovine.” U tom trenutku, napetost u mom ramenu malo se smanjila, ali zbunjenost se još više povećala. Zatim se otkrio drugi ulaz. Starija žena izašla je iz vozila, izgledala je kao da ima puno problema, sa suzama koje su joj tekle niz lice. Čim me je ugledala, prišla mi je i uhvatila me za ruke, kao da se brine da ću se izgubiti.
Ti si ona, rekla je drhtavim glasom. Zaštitila si moje dijete i unuka. Dozvolili su mi da sjednem s njima na klupu ispred kuće. Objasnili su mi da mlada dama iz trgovine ima tešku postporođajnu anksioznost, da se dugo bori s napadima panike, ali tog dana je odlučila otići sama, kako bi sebi dokazala da je sposobna za to. Njezin suprug bio je na poslovnom putu i nije znala gdje je dok nije zazvonilo iz bolnice. Liječnici su nam objasnili, nastavio je muškarac, da bi to moglo rezultirati tragičnim krajem da nije bilo hitne reakcije od nekoga, da su smirili bebu i pozvali pomoć. Starija žena je tada počela plakati. “Ako ste samo prošli pored nje… Ne mogu ni pomisliti na to”, ponovila je.
Iz terenca su izvukli kontejner i malu kutiju. Odmah sam podigla ruku. “Ne, molim vas, nisam to namjeravala učiniti bez razloga”, rekla sam. Čovjek se složio. “Razumijemo.” To je upravo razlog zašto smo vas tražili.” Novac je nedostajao u omotnici, već umjesto njega, pismo. Rukom pisano, dugo. Moja majka je rekla da je moja kći ovo napisala što je prije moguće, unatoč činjenici da još nije bila spremna napustiti svoj dom. U pismu je pisalo da sam ja prva koja ju je smatrala ljudskim bićem, a ne smetnjom, a također je pisalo da nikada neće zaboraviti kako sam joj držala bebu dok je pokušavala izgubiti kontrolu nad svojim tijelom i umom.
Dokumentirala je da je tog dana naučila da traženje pomoći nije slabost i da, zahvaljujući meni, sada redovito ide na terapiju i ne ustručava se sama izaći. Nakon što su otišli, dugo sam sjedila tamo i držala pismo u ruci. Razmišljala sam o toj trgovini, pojedincima koji su sudjelovali u smijehu i malim koracima potrebnim da se promijeni tijek nečijeg dana ili života. Nisam poduzela nikakve herojske pothvate. Nisam spriječila kraj svijeta. Nedavno nisam uspjela okrenuti glavu.
Kasnije sam primila poruku od nepoznatog pošiljatelja. Ona je bila to. Objavila je sliku mirnog sna svoje bebe i kratku poruku koja je glasila: “Danas sam prošetala sama.” Prvi put smo bili bez straha. “Hvala vam.” Suze su mi tekle niz lice. Od tada, kad god vidim nekoga kako se muči, pomislim na bitku koju vodi dok stoji pred nama na blagajni. Znam da ljubaznost ima potencijal biti značajna izvan onoga što možemo razumjeti i da može imati čak i veći utjecaj na nas nego što možemo zamisliti.
