U ne tako davna vremena smatralo se da je muško dijete ono koje će nastaviti porodičnu lozu i da je upravo sin taj koji treba da naslijedi svu imovinu roditelja dok su kćerke ostajale bez ičega.
Nažalost, iako pravni okviri koji reguliraju nasljeđivanje ne razlikuju na temelju spola, društvene konvencije i obiteljska očekivanja često rezultiraju time da muškarci stječu dominantan udio imovine, dok se ženama često uskraćuje značajna imovina ili primaju samo nominalne darove. Ova okolnost naglašava nužnost priznavanja da pravedno nasljeđe tek treba biti ostvareno u različitim kontekstima. Slučaj Jadranke dirljiv je primjer te nepravde. Iako je rođena u istoj obitelji i ima pravo na nasljedstvo, Jadranka je od majke dobila samo dvije posude, dok je njezin brat naslijedio gotovo svu obiteljsku imovinu, uključujući kuće i okućnice.
- Njezino iskustvo naglašava ne samo emocionalnu patnju uzrokovanu takvom nejednakošću, već i štetan utjecaj na obiteljske odnose koji proizlaze iz problema povezanih s novcem i imovinom. Osjećaj izdaje i nepravde proizlazi ne samo iz bratovih postupaka, već i iz njezinih roditelja, koji su izričito prenijeli svoje uvjerenje da pravo nasljedstvo s pravom pripada njezinu bratu zbog njezina “udaje i muža”. Ovakav način razmišljanja duboko je ukorijenjen u određenim segmentima društva i ističe stalni tretman žena kao sporednih u pitanjima koja se tiču imovinskih prava.
U razgovoru s bratom Jadranka je pokušala dočarati svoju potrebu za nečim osobnim, jer živi samostalno i želi osjećaj sigurnosti. Nažalost, odgovor koji je dobila bio je izuzetno oštar i konačan: “Ako to učiniš, znaš da više nemaš brata.” Ova izjava ilustrira pritisak koji žene često doživljavaju u sličnim okolnostima, gdje ostvarivanje njihovih prava ugrožava obiteljske veze. Nasuprot tome, dok je Jadranka dobivala samo za nju manje važne stvari, njezin je brat naslijedio brojnu imovinu, uključujući vile, kuće, zemlju i drugu imovinu. Diskurs oko društvenih medija dodatno je naglasio osjetljivost teme i značajnu podršku koja postoji za mušku superiornost u pitanjima nasljeđa.
Unatoč jasnoći postojećeg pravnog okvira, koji ne diskriminira na temelju spola, značajan broj korisnika i dalje brani tradicionalne norme, tvrdeći da „žena već posjeduje imovinu svog muža“ ili da je „nasljedstvo samo formalnost“. Dodatno, pojedinci su kritizirali roditelje da su kod svog sina njegovali uvjerenje da je on jedini značajni nasljednik, kao i da nisu pravodobno uspostavili pravni okvir za raspodjelu imovine, što je dovelo do uvjeta za sukob između braće i sestara. Štoviše, uočeno je da se roditelji često suzdržavaju od upravljanja nasljedstvom tijekom svog života kako bi izbjegli stvaranje nesloge među svojom djecom;
No, nakon njihova odlaska, među potomcima često dolazi do sporova oko nasljedstva. U nekim ruralnim krajevima još uvijek postoji uvjerenje da kćeri nemaju pravo na vlasništvo, jer se od njih očekuje da se udajom “nagode” i primaju darove od muževljeve obitelji. Ova praksa nedvosmisleno ilustrira koliko je društveni okvir ostao opterećen patrijarhalnim percepcijama, koji potkopavaju prava žena na vlasništvo i sigurnost. Značajan element ove teme je pitanje pravnog neznanja ili neinformiranosti.
Također, važno je napomenuti da žene koje izgube nasljedstvo mogu izgubiti pravo na socijalnu pomoć, jer zakon njihovo odricanje tumači kao znak da nisu u opasnosti. Ova pravna poteškoća pogoršava izazove s kojima se žene suočavaju, budući da njihove odluke često donose pod pritiskom obitelji i društva, što dovodi do dugotrajnih posljedica. Stručnu analizu ove pojave dao je odvjetnik Miloš Radulac, koji je pojasnio razloge daljnjeg postojanja ovakvih slučajeva. Naglasio je da je ovo pitanje ukorijenjeno u arhaičnim tradicijama, koje su nalagale da muškarci održavaju lozu, dok se žene trebaju uzdržavati kroz brak.
Ova zastarjela uvjerenja još uvijek prevladavaju u manjim zajednicama, gdje obiteljski i društveni pritisci tjeraju kćeri da se odreknu svog nasljedstva u korist svoje braće. No, zbog sve veće svijesti o rodnoj ravnopravnosti i osnaživanju žena, te su pojave sve rjeđe u većim urbanim sredinama i mogu se smatrati gotovo iskorijenjenima. Zakon o nasljeđivanju izričito kaže da nasljednici imaju mogućnost sporazumijevanja o raspodjeli imovine, a dopušta i odricanje od nasljedstva u korist druge osobe. Međutim, takva je izjava neopoziva, što znači da jednom kada je da, nasljednik ne može kasnije promijeniti svoju odluku.
Ovaj pravni okvir je osmišljen kako bi zaštitio prava svih nasljednika, bez obzira na spol; Međutim, u praksi društveni pritisci često dovode do nepravde. U zaključku, Jadrankin narativ, uz različite opservacije, ilustrira zamršenu prirodu nasljeđivanja, naglašavajući da, izvan pravnih struktura, društvene konvencije i obiteljske tradicije značajno utječu na raspodjelu imovine. Bez promjene u načinu razmišljanja i emancipacije od nasljeđa patrijarhalnih normi, mnoge će žene ustrajati suočene s uskraćivanjem svojih prava i mogu sebe doživljavati kao manje vrijedne članove svoje obitelji. Potrebno je otvoreno razgovarati o ovim temama i promicati ravnopravnost te otvoriti put da se pravda konačno manifestira u svakom kućanstvu.
