Jedna djevojka se pohvalila na društvenim mrežama kako je jednim svojim potezom uspjela da trajno zainteresuje muškarca sa kojim je prvi put izašla na večeru.
Njihov prvi susret karakterizirala je prirodnost, u njemu nije bilo ni traga napetosti ili nelagode. Nisu uspjeli ostaviti dojam, nisu uspjeli nositi maske ili se pretvarati da su inteligentniji nego što zapravo jesu. Razgovor je nastao bez ikakvog planiranja i pripreme, kao da se poznaju dulje nego što se zapravo poznaju. S osmijehom je tražila ono što je htjela, ali u tom je trenutku već imala ustaljen način razmišljanja o nekoliko stvari. Nikada nije tražila nešto što si nije mogla priuštiti. Bio je to njezin princip koji je bio duboko ukorijenjen i bez obzira na ljude s kojima je sjedila, zadržala je svoj integritet.
- Nije to bila pobuna, nije to bio znak preispitivanja drugoga, nego izjava osobne odgovornosti i samopoštovanja. Večernji je povjetarac bio ugodan i nedostajalo mu je značajnih emocija ili priprema. Kad je došlo vrijeme da se plati račun, jednostavno je predložio da svaka strana plati svoj dio. Složila se bez rezerve. “naravno, nema problema”, glatko je odgovorila, pokazujući da prosidba na nju uopće nije utjecala. Ovaj je čin, iako možda beznačajan ili uobičajen za druge, imao značajnu svrhu.
Nakon što su se razdvojili, otputovala je u dom svojih prijatelja shvaćajući da je to samo još jedan tipičan razgovor. Nije se obazirala na rezultat, niti je pomno promatrala svaki izgled, ponašanje ili riječ. Za nju je to bila ugodna večer s malo očekivanja i planova. Međutim, sljedećeg dana dogodio se događaj koji ju je zasmetao. Na njezinu kućnu adresu stigao je cvjetni buket koji je bio luksuzan i namjerno odabran. Uz cvijeće je bila poruka koja je bila sažeta i snažna.
Pisalo je: “Ti si prva žena koja nema ništa protiv da platimo račun. Prva koja nakon toga nije kapitulirala, uzrujala se ili jednostavno nestala. Te su je riječi zaprepastile. Nisu bile patetične, nisu ništa tražile, jednostavno su govorile istinu – i jednostavnu i duboku. U tom je trenutku shvatila da ono što je doživjela nije bio samo obrok. Bila je to tiha, gotovo neprimjetna procjena prirode. Nije test koji je potpuno točan, već sredstvo promatranja kako netko reagira na male, dnevne situacije. Nije tražio pojedinca kojeg će proslaviti riječima ili izgledom.
Tražio je ravnotežu, međusobno poštovanje i nekoga tko shvaća vrijednost neovisnosti. Prepoznala je da je zapravo podsvjesno pokazala ponašanje kakvo je bila. Bez namjere dokazivanja, bez traženja prihvaćanja pod svaku cijenu, pokazala je nešto značajnije – Integritet. Prepoznao ju je kao nekoga tko cijeni sebe, nekoga tko je svjestan svojih želja i tko se ne boji biti svoj, unatoč tome što to može uključivati odbacivanje društvenih konvencija koje su prešutne. Taj ju je događaj potaknuo da preispita način na koji ljudi komuniciraju – ne riječima, već djelima.
Često ono što radimo u uobičajenim, nasumičnim situacijama otkriva više o nama nego ono što bismo rekli tijekom sati rasprave. Njezina jednostavna odluka da plati svoj dio večere bila je više od financijskog čina: bila je to izraz njezina stava, njezinih granica i njezina pogleda na odnose. U tome nije bilo ničeg iznimnog. No, upravo je u toj jednostavnosti bila vrijednost trenutka. Tražila je samo poštovanje i to je pokazala – došla je u ovu zemlju jer je to htjela, a ne zato što je nešto očekivala.
Tamo je došla bez prisile, s osjećajem vrijednosti, a ne radi zadovoljenja tuđih želja. Na kraju, ono što joj je ostalo u sjećanju nije buket, ni poruka, ni večera. Bila je to spoznaja da manje stvari, poput plaćanja članarine, mogu imati značajne poruke. A oni ponekad otkrivaju važne informacije o vezi.
