Svi mi cijeli život učimo i razvijamo se, te nikad nećemo sve naučiti. Nebitno da li neke mudrosti usvojimo rano ili kasno u životu, bitno je samo da smo otvoreni ka rastu i razvoju.
Imam 87 godina i cijeli moj život bio je posvećen jednoj stvari: nikada se nisam oslanjao ni na koga. Jako sam se trudio, štedio sve što sam imao i nakon smrti svog supružnika nisam se ponovno udao. Nisam živio udobno, ali sam imao sigurnost – dovoljno da nikada nisam morao tražiti pomoć. Svake godine moji unuci slave Božić. Svake godine bi dobili omotnicu s 10.000 dolara. To je bila tradicija, metoda izražavanja ljubavi i smanjenja njihovih životnih teškoća. Barem sam to pretpostavljao.
Na kraju sam počeo shvaćati stvari koje sam prije ignorirao. Svi su se okupljali, ali nitko zapravo nije došao zahvaljujući meni. Jake je često telefonom razgovarao o planovima za spoj. Christy je ispitivala koliko je postigla. Carl je provjeravao svoj sat. Mike je trebao izaći van kako bi obavio telefonski poziv. Julian mi je pokazao slike s putovanja, ali nikada nije pitao za moj napredak. Večerali smo, kako se i očekivalo, a svirala je glazba u pozadini s Božića. A onda događaj koji sam oduvijek iščekivala… i koji su oni oduvijek iščekivali u većoj mjeri. Njihove su se oči spontano usredotočile na ormarić u kojem su bile omotnice.
Tada sam donijela odluku koja je imala značajan utjecaj. Polako sam otvorila ladicu, namjernim usporenim pokretom, kao da pokušavam pronaći nešto što sam izgubila. Svi su me proučavali. Doživjela sam to. Tišina sobe sada je bila ispunjena iščekivanjem, a ne glazbom. Njihovom. Očekivala sam tu pojavu. Svjedočila sam joj prije mnogo godina, ali danas prvi put nisam odlučila ignorirati je. Izvadila sam pet različitih omotnica i stavila ih na stol, jednu po jednu. Ali te žbice. Jakeova prva ponuda bila je pružiti ruku, ali ja sam nježno stavila ruku na njegov zapešće.
- Nije uspio pokazati. Samo je zbunjeno podigao obrve, poput mladića koji ne razumije razlog novih pravila igre. Ove godine, rekla sam glatko, “omotnice su drugačije.” Osjetila sam kako se Christy ukočila u stolici, a Carl je ispustio mali uzdah slavlja, kao da je netko upravo dodao kratki spoj. Julian se pokušao nasmiješiti, ali nije uspjelo. Objasnila sam im da ih želim nešto pitati. Ne novac. Nikakva pomoć. Samo vrijeme. Zamolila sam ih da me posjete u sljedeća 3 mjeseca – ne svi odjednom, ne kada im to odgovara, već pojedinačno. Bez mobitela. Bez apres doručka.
Samo sjednimo, popijemo čaj i razgovaramo. Njihovi odgovori bili su tihi, ali su sve komentirali. Jake je rekao da ima previše obaveza. Christy je rekla da će pokušati. Carl je kratko kimnuo bez odgovora. Mike je rekao da će procijeniti koliko dobro obavlja zadatak. Julian se pretvarao da se smiješi, a zatim rekao: “Naravno, bako”, kao da obavještava konobara: “Odmah se vraćam.” Te večeri svi su otišli ranije nego inače. Omotnice su još uvijek bile na stolu nepromijenjene.
Nisam osjećala nikakve emocije. Jednostavno sam sjedila i promatrala kako se kuća vraća u potpunu tišinu, onu istinsku, prirodnu tišinu. Prvi mjesec je prošao. Nitko se nije pojavio. Drugi mjesec isto. Počela sam se pitati jesam li previše očekivala, ali nisam požalila. Prava istina, unatoč boli koju može uzrokovati, lakše je razumjeti od iluzorne istine. U trećem mjesecu, tipičnog utorka, netko je provirio na vrata. Bila sam šokirana jer nisam mislila da će se itko pojaviti. Zavirila sam u njih i promatrala Susan. Najstariju. Umornu. S podočnjacima i vrećicom s namirnicama ispred sebe.
“Nisam znala hoću li moći doći”, rekla je tihim glasom. Međutim, nisam te uspjela pronaći. Te su riječi bile ozbiljnije od bilo kojeg prethodnog izgovora. Uzela je asiento sa mnom. Razmjenjivale smo misli nekoliko sati. O njenom umoru, o njenim brigama, o njenoj djeci, o stvarima koje nikome nije rekla jer nije imala s kim razgovarati. Susan je počela redovito dolaziti na sastanke. Povremeno samo pola sata. Povremeno mi pomaže s malim zadacima. Nikada nije dovodila u pitanje omotnice.
Nije raspravljala o financijama. Jednom je donijela hranu koju je sama pripremila i nadala se da će mi se svidjeti. Na kraju tri mjeseca, pozvala sam svih petero u svoj dom. Stigli su, pomalo nesigurni, pomalo pod stresom. Ponovno sam otvorila omotnice. Ovaj put, samo jednu. Pokazala sam je Susan. Rekla sam im da novac nije kazna. To je prilika. Prilika da pokažu tko su tijekom odsutnosti beneficija, tijekom odsutnosti obveza, tijekom odsutnosti publike. Samo je jedna osoba iskoristila priliku. Rekla sam im da sam donijela odluku. Sav novac koji sam im namjeravala dati bit će posvećen zakladi za samohrane roditelje, u ime mog pokojnog supruga.
A Susan će dobiti ono što je oduvijek tražila, ali nikada nije tražila – sigurnost. Ali oni su vikali. Ali oni su plakali. Samo su sjedili tamo. I prvi put sam vidio nešto slično sramoti na njihovim licima. Susan me pogledala sa suzama u očima i rekla da ne zna kako izraziti svoju zahvalnost. Rekao sam joj da je to već postigla. Te večeri sam prespavao cijelu noć bez ikakvih problema. Zapažanje. Ali prolazi. Očekivao sam da će mi obitelj još uvijek biti ovdje. Nedavno sam se riješio te zablude. I prvi put nakon godina nisam se osjećao usamljeno.
