Ponekad roditelji ne tretiraju svoju djecu na isti način a to se posebno može vidjeti prilikom raspodjele imovine odnosno pisanju testamenta kada oni jednom dijetetu ostave svu svoju imovinu.
Moji roditelji su sve dali mom bratu/sestri, a mene su potpuno isključili. Očekivali su da ću šutjeti… sve dok ne prestanem plaćati njihove troškove. Tri tjedna prije, cijeli mi se svijet srušio za nešto više od deset minuta. Sjedila sam u uredu obiteljskog prava, razmišljajući o potpisivanju zajedničkih dokumenata u vezi s prebivalištem – ali kad sam svjedočila oporuci, krv mi se uzburkala.
Sve, uključujući i sitnice, delegirano je mom bratu/sestri, Jakeu. Dva prebivališta, zemljište i obiteljsko vozilo. Nijedno moje osobno ime nije navedeno u izvješću. Kao da nikad nisam ni postojala. “Mora da je zabluda”, rekla sam, ali odvjetnik je samo potpisao nekoliko dokumenata. Žao mi je Britney, tvoja majka je bila vrlo precizna u vezi s onim što želi. Pomno sam je promatrala, pokušavajući pronaći barem tračak sramote. Nije me mogla ni pogledati.
Prstima je preturala po torbici kao da pokušava pronaći način da me smiri. Nakon osam godina plaćanja njihovih troškova, lijekova, osiguranja i hrane, ja sam bila ta koja ih je održavala na površini. A Jake, moj brat, čovjek koji nikada nije radio dulje od tri mjeseca, čovjek kojem sam vratila kredit, sada je korisnik svih kuća? Dok sam odlučila šutjeti, hladnoća mi je prodrla pod kožu. U tom trenutku, nešto se dogodilo u meni.
- “U redu”, samo sam rekla. “Ako sam odsutna iz tvog života, onda si i ti odsutna iz mog.” I sljedeća stvar koju sam učinila… promijenila je sve stvari. Sjedila sam nasuprot nje u njezinom uredu i prvi put u životu nisam mogla prepoznati vlastitu majku. Ruke su joj bile nepomične, ali nije podigla pogled. Samo mi je rekla: „Jake je prazan, Britney. Ti si otporna, imaš karijeru, imaš život. On nema nikoga osim nas.“ Kazna koja je trebala biti dovoljna, ali koja me zapravo povrijedila.
Posvetila sam im se dugi niz godina, odrekla sam se svega što sam imala, kupovala sam im namirnice, plaćala im lijekove i popravljala krov kada je prokišnjavao. Sve što sam zaradila, dijelila sam s njima, mislila sam da je to dokaz ljubavi. I sada sam shvatila – nisam bila kći, bila sam bankomat. Putovanje kući te večeri bilo je mirno. Kiša je udarala po vjetrobranskom staklu, slike obiteljskog doma bljeskale su mi pred očima.
Majka je platila zimski snijeg, otac me pohvalio za trud, brat nikada nije platio račun, ali je uvijek imao najnoviji telefon. Sada su se sve te pohvalne izjave činile kao ruganje. Kad sam se vratila kući, sjela sam za stol za večeru i uzela laptop. U jednom dahu ugasila sam sve automatske transfere – više neće biti plaćanja od mene na svoje račune, više neće morati živjeti na mom osobnom računu. Nisam komunicirala s njima putem poruka. Nisu bili ni dostojni toga. Prošao je tjedan dana tišine.
Ljutnja i tuga zamijenili su mjesta kod mene, ali i nova, čudna harmonija. Prvi put sam financirala samo vlastite troškove i imala sam viška novca za trošenje na sebe. Kupila sam novu posteljinu i zakazala vikend u planinama. Bila je to mala promjena, ali značajna – promjena koja je s nas skinula odgovornost za tuđe dugove. Kasnije, jedne večeri, zazvonio je telefon. Majčin broj telefona. Nisam htjela odgovoriti, ali nešto u meni drhti. Dala sam mu priliku da zvoni dok nije odsvirala posljednja nota. Nekoliko minuta nakon toga stigla je poruka: “Dug kasni, banka se priprema preuzeti rezidenciju. Dio treba poslati.”
Jednostavno sam sjela i promatrala ekran. Nakon toga, spriječila sam da se zove telefonski broj. Dva dana kasnije, poštar mi je donio pismo. Stil pisanja mog oca. „Britney, tvoja majka je bolesna, Jake se ne može brinuti za nju, molim te pomozi.“ Nisam u potpunosti pročitala pismo. Nedavno sam ga vratila u ormar. Ne zbog nedostatka srca, već zato što su me godinama promatrali kako padam od umora i nikada mi nisu prišli. Nisu mi pomogli kad sam imala 23 godine i radila tri različita posla. Nisu mi pomogli kad sam bila iscrpljena od umora.
Sada je moja odgovornost osloboditi one koji se nikada nisu brinuli da me spase. Nekoliko tjedana kasnije, rečeno mi je da je kuća u Maple Streetu za najam. Banka je preuzela odgovornost. Dok su mještani pitali kako je „sramota što mi kći nije pomogla“, ja sam samo isključila laptop i duboko udahnula. Nisam osjećala krivnju, već osjećaj olakšanja. Povremeno morate pustiti bolesno biće da odraste, kako biste stvorili nešto zdravo. Te večeri, prvi put nakon godina, mirno sam spavala, bez briga, bez osjećaja da sam dužna svijetu. Bio sam oslobođen.
