Ljudi koji izdaju stanove se gledaju pogrdno u ljudskom društvu jer većina njih tretira svoje stanovnike užasno i samo gleda korist koju mogu izvući. Danas otkrivamo jednu tužnu priču.
Goranov glas je bio grub i bez milosti dok je odjekivao hodnikom stare zgrade na rubu grada. Pred njim je stajala baka Milica — sitna, pogrbljena žena, držeći kartonsku kutiju s nekoliko ličnih stvari i staru ikonu u rukama. Napolju je padao gust, leden snijeg koji je parao kožu i prodirao duboko u kosti. Milica je drhtala, ali ne samo od hladnoće — više od poniženja.
Molila ga je tiho, skoro šapatom, da joj da još par dana. Penzija stiže sutra, rekla je. Bolesna je, nema kuda ići. Njezine riječi nisu izazvale ni trunke sažaljenja. Goran je pogledao svoj skupi sat, hladno odgovorivši da ga to ne zanima — „posao je posao“, a novi stanar već čeka, plaćajući unaprijed. Dao joj je nekoliko minuta da ode, prijeteći pozivom policije.
U njenim očima nije bilo bijesa, već duboka tuga i tiho razočaranje. Rekla mu je da hladnoća napolju nije ono najgore — najgore je kada se hladnoća nastani u čovjekovom srcu. Zatim se okrenula i polako otišla, nestajući u bijeloj zavjesi snijega. Goran je zalupio vrata sa osjećajem olakšanja, uvjeren da je riješio dosadnog problema.
- Nešto kasnije, sišao je u stan da promijeni bravu. Unutra je vladala ledena praznina. Ostali su samo nekoliko starinskih komada namještaja i izlizani crveni tepih. Namjeravao ga je odmah izbaciti, ali kada ga je šutnuo, ispod njega se pojavio žuti koverat — zapečaćen i neobično težak. Pomislio je da su unutra računi ili neka dosada, pa ga je bijesno otvorio.
Unutra nije bilo dugova. Umjesto toga, našao je pravne dokumente. Na vrhu se nalazio vlasnički list zgrade, a ispod njega — pismo. Kada je pročitao ime vlasnika, krv mu se sledila. Zapis je glasio: Milica Petrović. Datum je bio star trideset godina.
Noge su mu odjednom popustile, a srce počelo da lupa kao da će mu iskočiti iz grudi. Rukama je uzdrhtalo prelistavao papire. U pismu, koje je bilo napisano starinskim, pažljivim rukopisom, Milica se obratila njemu — svom unuku.
Objasnila mu je da je njegova baka, da ga je gledala iz daljine gotovo cijeli život. Njegov otac je odbacio porodicu jer se oženio bogatom ženom i stidio se svoje majke. Nakon smrti Goranovih roditelja, Milica je odlučila da mu omogući sigurnu budućnost. Prodala je svoje selo, imanje i sve što je imala, te je kupila ovu zgradu. Kroz posrednika i advokate, prepisala je sve na njegovo ime, želeći samo da raste siguran, čak i ako nikada ne sazna tko je ona.
Nije tražila ništa za sebe, osim da može biti blizu, da ga vidi, da zna kako živi — pa je zato tražila da ostane anonimna i da plaća kiriju poput svih drugih stanara. Nadala se da će u njemu prepoznati dobrotu, srce, ljudskost.
„Danas“, napisala je, „dobila sam odgovor. Izbacio si me na snijeg zbog dva dana kašnjenja. Zgrada je tvoja, ali sramota… ta je samo tvoja.“Dobila je posao u državnom domu za starije, rekla je. Tamo je bar toplo, i niko ne viče. Zamolila ga je da je ne traži. „Dug je plaćen“, napisala je na kraju, „ali bol ostaje.“Goran je ispustio pismo i istrčao napolje, bez jakne, bez razmišljanja. Dozivao je njen imeni kroz oluju. Trčao je ulicama, zaustavljao prolaznike, tražio svaku figuru sivišu od snijega, ali Milice nije bilo. Snijeg je brzo prekrio tragove njenih malih čizama, brišući svaki put nazad.
Vratio se ispred zgrade, gledajući u prozore i zidove koji su mu nekada bili simbol uspjeha, dok mu je sada svaka cigla govorila o pohlepi, o suvom srcu, o ljubavi koju je odbio ne shvativši da dolazi u obliku tihe starice s ikonom u rukama.Imao je papire, imovinu, novac. Ali te noći je shvatio da je postao istinski siromah. Izgubio je jedinu osobu koja ga je voljela ne zbog njegovog uspjeha, već uprkos svemu — samo zato što je bio njen unuk.Ova priča ne govori o novcu, niti o stanovima. Govori o ljudskosti. Jer sve što se može kupiti ima cijenu. Ali ono što se izgubi zbog hladnoće srca — nikada se ne može vratiti.
