Da su godine samo brojka dokazuje, živahni i vitalni djed iz sela Dudovica kod Lazarevca, koji je nedavno tokom prethodnog mjeseca proslavio svoj 100. rođendan. Ovaj stogodišnjak, jedan od rijetkih odabranih u Srbiji koji je doživio tako izuzetnu dob, a bio je svjedok mnogih uspona i padova u životu.
Usred zdravstvene krize od tifusa, kolere i boginja, ovaj djed rođen je bez braće i sestra, pa čak i krštenog imena, koje je tek nešto kasnije u životu dobio, a dao mu ga je njegov kum koji ga je nazvao Radovan. “Na mojoj osobnoj iskaznici stoji Radovin, ali odgovaram i jednom i drugom imenu, jer sam ipak dobio i kršteno. Ostala su živa sjećanja na mog oca, odlikovanog borca sa Solunskog fronta. Teškoće i patnja odredile su to doba i molim se da naša nacija nikada ne proživi takvu muku. Sjećam se da sam bio na sahrani kralja Aleksandra Karađorđevića u Topoli, nakon njegovog atentata u Marseju.” – kazao je djed na početku svog obraćanja za medije.
Ispod vela svjetovnih poslova postoje pojedinci koji posjeduju rijetku sposobnost prisjećanja događaja iz prošlog stoljeća s iskonskom jasnoćom. Djed Radovan ili Radovin jedna je od takvih osoba. Unatoč nedostatku suputnika ili poznanika, jer su već odavno otišli na onaj svijet, on ostaje uvjeren da Bog želi da on izdrži u ovom “kraljevstvu”, te smatra da njegove vrijeme još uvijek nije došlo.
Preživljavanje u neplodnoj pustoši bilo je teško iskušenje, prepuno gladi i neimaštine. Svaki resurs bio je teško zarađen i zahtijevao je mukotrpan rad. Pustoš je bila toliko neodoljiva da je glad uvijek prijetila, a zadovoljstvo nikad nije bilo zajamčeno. Cijelo je dvorište nekoć bilo obloženo šindrom, koja je nakon muke zamijenjena crijepom.
Voda je bila rijetka roba, a starac je sam iskopao bunar da utaži žeđ. I sada, kad ga godine usporavaju, obrađuje vrt, sadi povrće, održava kuću i cijepa drva. Stočarstvo je jedino u što se više ne upušta, mirovine nema i sve što jede jeste jagnjetina i bijelo pileće meso, koje naravno sam sprema..
