Sigurno i vi znate ljude koji nemaju baš neke moralne vrijednosti i karakteristike a sve im u živobtu ide kao po loju dok neki drugi koji su prave dobrice muče se i pate.
U savremenom društvu, mnogi se suočavaju s pitanjem koje je postavljeno od strane dubokih duhovnih razmišljanja: zašto dobri ljudi često nose teret patnje, dok se čini da oni bez savjesti i obzira lakše i brže prolaze kroz život? To pitanje često izaziva duboku refleksiju i traži odgovor u svakodnevnim iskustvima koja nas povređuju, dok ljudi s manje obzira ili stida napreduju bez ikakvog otpora. Često se postavlja pitanje je li život zaista pravedan, i postoji li pravičnost u svijetu u kojem se čini da moralni ljudi trpe više nego oni koji postupaju bez savjesti.
Razmišljajući o ovom vječnom pitanju, dubok i smiren odgovor dao je Starac Jona Odeski, priznat duhovni učitelj koji je poznat po tome što nudi istinu, iako nije uvijek ona koju bismo željeli čuti. Prema njegovom učenju, ovaj svijet nije mjesto u kojem se uvijek manifestuje konačna pravda. Svijet je, prema njemu, mjesto ispitivanja. Ovdje se ne nagrađuju svi odmah, niti je život svakog čovjeka uvijek nagrađen po njegovim dobrim djelima ili nevoljama koje je pretrpio. Ono što se događa u životu dobrih ljudi, prema Starcu Joni, zapravo je test, a ne konačna presuda.
Savjest, u pravoslavnoj duhovnoj tradiciji, smatra se neprocjenjivim darom, nečim što čovjeka vodi prema ispravnim odlukama, iako ponekad mora nositi posljedice svojih principa. Dobar čovjek, kada se suoči s nepravdom, često mora proći kroz unutrašnje borbe, jer njegova savjest ne dozvoljava da se povinuje svijetu koji ne cijeni moralne vrijednosti. Patnja dobrih ljudi, prema ovom učenju, nije kazna, već način da se izgrade snaga, karakter i unutrašnji mir.
- Dobar čovjek ne bježi od svojih osjećanja niti gubi vjeru, iako se suočava s brojnim izazovima. Za njega, patnja može biti sredstvo za unutrašnji rast i duhovnu zrelost. Iako se čini da on pati, zapravo jača unutrašnji temelj. On ne postupa iz interesa ili koristi, nego iz poštovanja prema istini i moralnom kodeksu. Iako su oni koji gube svoju savjest možda naizgled uspješniji u ovom svijetu, oni iznutra ostaju prazni. Ne žive u skladu sa svojim unutrašnjim istinama, niti se bore za ono što je ispravno.
Starac Jona također spominje da je takav život – život na “širokom putu”. To je put na kojem nema unutrašnje kontrole, gdje se lako donose pogrešne odluke bez griže savjesti, a rezultati mogu biti prividno uspješni. Ovaj put ne zahtijeva nikakvu unutrašnju borbu jer se ljudi jednostavno povode za svojim željama i interesima. Međutim, ono što na ovom putu nedostaje je dubina, a uspjeh bez unutrašnje dubine na kraju ostavlja prazninu. “Široki put” može izgledati kao lakši, ali zapravo vodi do unutrašnje nesreće i gubitka duhovnog života.
U suprotnosti, patnja dobrih ljudi nije loša stvar. Ta patnja je zapravo proizvod toga što ne žele žrtvovati svoje unutrašnje principe za spoljašnje nagrade. Dobri ljudi, uprkos svim izazovima, ostaju vjerni svojim uvjerenjima i ne dozvoljavaju da ih životne okolnosti poremete. Oni ne traže trenutnu nagradu, niti se raduju tuđim nevoljama. Oni sami postavljaju granice koje ne žele preći, iako im se čini da zbog toga trpe.
Starac Jona podsjeća da unutrašnji mir i duhovna sloboda dolaze kroz patnju koja ne uništava, nego oblikuje karakter. On kaže da se kroz patnju ne postaje slabiji, nego jači. U praksi, to znači da kroz životne kušnje čovjek uči što je zaista važno, a šta nije. Iz tih iskustava izlazi s dubljim razumijevanjem sebe i svijeta oko sebe. On gubi nešto spolja, ali iznutra postaje bogatiji, jer ga nije uništio svijet oko njega.
Iako društvo često nagrađuje površne pobjede i društveni status, Starac Jona poziva ljude da ne zaborave da istinsko dobro nije mjerljivo odmah. On upozorava da pravo dobro, koje dolazi iz dubokog duhovnog života, nije nešto što dolazi odmah u obliku društvenih priznanja. Ono je mnogo dublje i iznutra, jer temeljimo svoju vrijednost na unutrašnjoj istini. Dobri ljudi možda nisu prepoznati odmah, ali njihova unutrašnja snaga je ta koja ne može biti uništena.
U zaključku, iako ljudi koji zadrže svoju savjest kroz patnje života možda ne dobiju odmah vanjske nagrade, oni u stvari grade nešto mnogo vrednije – unutrašnji mir, snagu i integritet. Patnja nije kraj, ona je proces koji nas oblikuje i vodi ka dubljoj duhovnoj slobodi. Ljudi koji ostanu vjerni svojim principima, čak i u teškim vremenima, na kraju izrastu u ljude koji su istinski sretni i ispunjeni, jer je njihova sreća nezavisna od prolaznih stvari.
