Biti roditelj je po mišljenju većine najteži ali i najljepši posao na svijetu ali nekim ljudima ovaj osjećaj nije omogućem. Jedna od njih je i naša poznata pjevačica Branka Sovrlić kojoj je imati dijete ostala neispunjena želja.
Unatoč tome što posjeduje sva materijalna bogatstva koja se mogu poželjeti, Branka Sovrlić iskreno priznaje da takvo imanje ne predstavlja pravo ispunjenje. Smatra se jednom od najbogatijih žena u području kućne zabave, postigla je značajan uspjeh i stabilnost; međutim, život joj nije dao ono za čim je najviše čeznula – dijete.Zajedno sa svojim suprugom, Sadika Pašić Paja godinama je posvetila uspostavljanju života koji karakteriziraju sigurnost i udobnost kroz razvoj imovine. Posjeduju luksuzne stanove u Beogradu i Sarajevu, ali i vilu, restoran i razne druge vrijedne nekretnine. No, kako sama kaže, ništa od toga ne može ublažiti prazninu koju osjeća zbog neostvarenih težnji za majčinstvom.
Taj osjećaj, napominje ona, nije nov; traje već dugo i s godinama se postupno pojačava. Branka iskreno kaže da su ona i suprug dugo željeli postati roditelji. Međutim, okolnosti u njihovom životu nisu bile naklonjene toj težnji. Turbulentno ratno razdoblje, smrt oca, nemilosrdan stres i neizvjesnost pomaknuli su fokus na preživljavanje, sigurnost i zaposlenje. Iako je pojam IVF bio prisutan, vrijeme je prolazilo brže nego što su očekivali. “U našim mislima smo vjerovali da ima dovoljno vremena, ali vrijeme je jednostavno izmaklo”, primijetila je tijekom intervjua.
Dok su njezine vršnjakinje izabrale majčinstvo i uspjele u svojim nastojanjima, Branka nije krenula istim putem. Sada, promišljajući o svom životu iz daleka, priznaje da bi rado zamijenila dio svog bogatstva za jedan pravi zagrljaj djeteta – jedno dijete koje bi upotpunilo njihov skladan brak. Prema Brankinim riječima, i ona i Sadik postigli su značajan uspjeh koji im je osigurao financijsku stabilnost za cijeli život. Međutim, smatraju da im nedostaje najvažniji element tog ideala: obitelj s djecom. Iskreno je priznala: “Čini se da Bog ne daje sve”, otkrivajući da i oni koji naizgled imaju sve doživljavaju duboku tišinu i neispunjene želje.
- Ona otvoreno priznaje emocionalne izazove s kojima se suočava; međutim, ističe da ljubav prema djeci ostaje netaknuta. Bratovu djecu i unuke smatra svojima, s njima održava izuzetno blisku vezu i poklanja im jednaku ljubav i pažnju koju bi davala vlastitom djetetu. Unatoč prepoznavanju posebne prirode ove veze, ona izvlači utjehu i značenje iz njihove veze. Brankina pripovijest potresna je ne samo zbog neostvarene želje, već služi i kao podsjetnik na duboku ljudsku čežnju za majčinstvom, koja se često zanemaruje. Štoviše, ilustrira da se istinsko ispunjenje ne može zamijeniti uspjehom, bogatstvom ili slavom, jer ne zadovoljavaju istinske želje srca.
Iako u sebi nosi tugu, Branka zadržava osjećaj dostojanstva i zahvalnosti. Ona utjelovljuje duh ispunjen ljubavlju, snagom i suosjećanjem, prepoznajući svoju nesposobnost da kontrolira svaki aspekt života i priznajući da određeni događaji jednostavno nisu trebali biti dio njezina putovanja. Ovo prihvaćanje sudbine povećava njenu otpornost – ne s gorčinom, već s vedrim razumijevanjem da je dala sve od sebe i uložila iskrene napore, čak i kad život krene svojim tokom.
Branka kroz svoju pripovijest prenosi snažnu poruku o važnosti vrednovanja pojedinaca ne samo po njihovom posjedu, već i po iskustvima i unutarnjim borbama koje prolaze. Njezina autentičnost i otvorenost osvjetljavaju istinu onih koji se izvana mogu činiti zadovoljnima, ali u sebi nose tihu, neizraženu tugu.
