Nestanak osoba je pojava koja ostavlja dubok trag na porodicu i prijatelje, često praćena dugogodišnjim periodom neizvjesnosti. Jedna takva priča govori o Ljubinku Milojkoviću iz Zaječara, čovjeku koji više od četrdeset godina živi s nadom da će pronaći svog nestalog brata Dragoslava.
Priča Ljubinka Milojkovića jedna je od tuge, nade i neumoljive potrage za odgovorima. Njegov brat Dragoslav nestao je 1982. godine nakon što ga je posjetio u vojnici. Posjeta se, naizgled, odvijala kao i uvijek – bez ikakvih znakova da će završiti tako dramatično. Dragoslav je mirno otišao kući tog dana, ali se nikada nije vratio svojoj supruzi i dvoje djece, ostavljajući za sobom samo muku i pitanja bez odgovora.
Za Ljubinka, taj događaj označio je početak dugogodišnje borbe da sačuva sjećanje na brata i nastavi tražiti istinu. Godine su prolazile, a on nije prestajao vjerovati da će Dragoslav jednog dana biti pronađen, živ ili mrtav. Ta nada postala je njegov vodič kroz teška vremena, povezujući cijelu obitelj u zajedničkom traganju za smislom i odgovorima.
- Dragoslavovo nestajanje duboko je utjecalo na cijelu obitelj Milojković. Roditelji, koji su preuzeli brigu o unucima nakon što je Dragoslav nestao, umrli su bez da su dočekali njegov povratak.
Njegova supruga, potpuno slomljena tugom, danas živi u staračkom domu, dok je Ljubinko ostao sam nosilac sjećanja i nade. U međuvremenu, Ljubinko je izgubio još dva brata – jednog od bolesti, a drugog u nesreći. “Ja sam jedini ostao. I on. Ako je živ. Ako je negdje…” – ovakve riječi govore o dubokoj tuzi, ali i nepokolebljivoj čežnji za bratovom prisutnošću.
Petnaest godina nakon Dragoslavova nestanka, Ljubinko je dobio neočekivanu vijest od policije u Novom Sadu. Obavijestili su ga da je Dragoslav posjetio policijsku stanicu, zamijenio osobnu iskaznicu i prijavio novu adresu. Policajci su mu pokazali fotografiju, a Ljubinko je odmah prepoznao svog brata.
- Ovaj trenutak ponudio je kratkotrajnu nadu, dokaz da Dragoslav možda nije potpuno prekinuo veze sa svojom prošlošću. Međutim, kad je Ljubinko stigao na stanicu, Dragoslav je već bio otišao, ostavljajući samo tragove koji su se uskoro izgubili.
Za mnoge bi ovakav ishod značio kraj potrage, ali za Ljubinka to je samo nova faza u beskrajnom putovanju. Svaki komad informacija, svaki trag života koji se pojavi, ima za njega ogromnu vrijednost. Njegov je cilj jasan: želi saznati gdje je njegov brat ili, ako je moguće, ponovno se s njim ujediniti. Ako je Dragoslav živ i slučajno čuje ove riječi, Ljubinko ga poziva da se javi. “Samo da ga vidim, da potvrdim njegovo postojanje.
Ne bih gajio kiv prema njemu. Samo da ga još jednom zagrlim,” kaže Ljubinko glasom punim nježnosti i nade. U društvu koje često brzo zaboravlja, on je primjer čovjeka koji drži svoju vjeru živu, ne u priče ili nagađanja, već u snagu obiteljske ljubavi koja nadilazi vrijeme i udaljenost.
Ova priča govori o dubokom utjecaju koji gubitak može imati na obitelj, ali i o snazi nade koja omogućuje ljudima da prežive najteže trenutke. Ljubinkova nepokolebljiva potraga i vjera da će se njegov brat jednog dana vratiti pružaju vrijedne lekcije o snazi obiteljskih veza i trajnosti ljubavi.
Dragoslavov nestanak nije samo lična tuga; simbolizira ljudsku otpornost i sposobnost održavanja pamćenja kako pojedinac ne bi bio zaboravljen. Svaka Ljubinkova riječ nosi skrivenu tugu, ali istovremeno širi poruku nade – da će jednog dana doći vrijeme kada će moći upitati: “Gdje si, brate moj?” i dobiti odgovor koji je godinama izmicao. U vremenu u kojem mnogi lako odustaju, Ljubinko je dokaz otpornosti i vjere u obiteljsku ljubav.
- Njegova priča podsjeća nas na važnost veza koje nas ujedinjuju i na nužnost traženja odgovora, čak i kada nam ih vrijeme oduzme. Svaki novi dan za njega predstavlja priliku da napravi još jedan korak prema istini i novoj nadi.
