Nije rijedak slučaj da roditelji prave razliku između svoje rođene djece i da se ne ponašaju isto prema njima. Danas vam donosimo priču jedne žene koju je jako potresla izjava njene majke.
Dragana iz Jagodine očekivala je da će njene ćerke Jana i Anja biti bakine miljenice, a volela bi da ih ima kao i Luku i Andrija, decu njenog brata i sestre Gorana. Međutim, rezultat je bio drugačiji… Baka je značajna u odgoju svakog djeteta. Uz djeda, roditelje, braću, sestre i važne tete koje su često druge mame, bake su izvor ljubavi i pomoći svojim unucima. Barem bi tako trebalo biti. Dragana iz Jagodine demantirala je da njihova majka Jovanka ima značajnu razliku u odnosima s kćerima i njihovom djecom. Nakon toga se osvrnula na bolnu istinu – u očima njezine majke nisu svi unuci jednake vrijednosti. Ovo je priča o Dragani.
- Moje ime je Dragana. Imam dvije kćeri, Janu i Anju. Moja majka se zove Jovanka, ali njeno izvorno ime za mene je odavno prošlo. Možda zato što sam s godinama stekao da nježnost nije ono što je ona mogla pružiti i mom bratu Goranu i meni. Uvijek je bilo ovako. On je sin, često kaže kao i jedinac, ja sam kći – tuđe prebivalište. Tako je govorila kad se rodila, kao i što je čula od svoje svekrve. Niti na trenutak nije povjerovala da nije bila u pravu, ni tada, ni danas. Ono što me konkretno boli je način na koji moja majka doživljava moju djecu. Goranova djeca su “unuci” koji su “pravi”
Posjećuje ih za svaki praznik, daje im kuvertu s novcem, kupi im cipele koje žele i najnoviji mobitel. donesi čokoladu mojoj djeci, ako ih se sjeća. Obično onaj kupljen na tržnici. Nisam ni materijalist, ni kalkulant, ali kad god me starija kći Jana pita zašto je baka Andriji donijela 50 eura umjesto samo čokoladu, nemam odgovor. Kad mi je mlađa kći Anja šapnula “mama, baka me ne cijeni toliko koliko Luku”, emocije su me povrijedile i nedostajalo mi je riječi koje bih ponovno mogla izraziti. Jer prava istina je previše bolna. Rođendani moje djece su izgubljeni, dok Goranovu djecu planiraju imati nekoliko dana.
Njima je stigla torta iz slastičarne, moji su dobili “pa rekoh ti ja više ne jedem slatkiše, napravi mi nešto od njih”. Plaćena im je odjeća, moje kćeri su plaćene “šta mi je, sve imaju”. Kad sam skupila snage da je pitam, ne možeš li iskreno vjerovati da bi to negativno utjecalo na moju djecu? I ja također? upitala je skeptično. Rekla je: Goran ti nije sličan. On se više trudi oko mene. Uvijek si sam. On je muškarac i ima djecu, stoga se treba prisjetiti kakvu su baku imali. Nemam pojma kako to opisati. Je li ljubav raspoređena prema broju posjeta? Ili na temelju spola djeteta koje ste začeli? Ili nešto što nikad nisam posjedovao?
Moje kćeri ne smiju biti odgovorne niti odgovorne. Nisu uspjeli više cijeniti vrijednost tuđe djece jer su iskrena i jer su muškarci. Najteže mi je pokušavati se pred njima pretvarati da je sve u redu. Smiješim se čokoladi, pretvaram se da je to iskreno lijepo od bake, iako bi mi suze potekle. Povremeno se pitam hoće li me moje kćeri takvom doživljavati kad odrastem. Ne pokušavam svojoj djeci usaditi veći stupanj savjesnosti.
Samo da ih ne skinu, jer su moji i samo zato što su ženski. Jer ja sam još uvijek mlada djevojka koja se rodila na mala vrata. Mlada kći koja bi je prije trčala pozdraviti kad bi se vratila s posla. Kći koja je priznala da je bol u leđima jaka. Tko je danas ništa ne pita, jer zna da su pitanja bolnija od pauza.
