Članovi porodice bi trebali jedni drugima biti najveća podrška posebno u teškim momentima poput bolesti ali nije uvijek tako a to najbolje možete vidjeti iz naše sljedeće priče.
Razgovaramo o ljudskim odnosima, vrijednostima i važnim trenucima u životu koji su očiti. Te prilike ponekad su uzrokovane nenamjernom bolešću, a ponekad postupcima onih koje najviše cijenimo. Slijedi pripovijest čovjeka koji se cijeli život posvetio uzdržavanju svoje obitelji, samo da bi shvatio koliko je lako pasti. Marko Petrović imao je 58 godina i smatrao se temeljem kuće. Bio je čovjek koji nije uzimao pauze za sebe, uvijek posvećen drugima: obitelji, prijateljima i poslu. O njemu su ovisili supruga, djeca i unuci. Međutim, jednog dana stvari su postale drugačije. Imao je težak srčani udar, pa je završio u bolnici, gdje su ga priključili na aparate za održavanje života.
- Liječnici su objasnili obitelji da postoji mogućnost, ali da je potrebna njihova podrška i angažman. Tada je postalo jasno koliko je često odsutnost ljudi bolnija od same bolesti. Umjesto druženja s njim, ukućani su sutradan otišli na more. Supruga je objavila fotografiju plaže, djeca su komentirala fotografiju s pićem i “potpunim odmorom”, dok je Marko bio sam u svojoj sobi broj 214. Sve do trećeg dana godišnjeg odmora iz bolnice su ga obavijestili da se dogodio izvanredan razvoj događaja: probudio se, počeo disati bez aparata i potražio svoju obitelj. Njegova je moć nadjačala čak i medicinske stručnjake, no ono što je uslijedilo bilo je impresivnije njegovoj obitelji.
Kad su stigli u bolnicu, Marko ih je drugačije dočekao. Imao je osmijeh na licu koji nije bio utješan, ali ne onaj osmijeh koji privlači ljude, umjesto toga, bio je to umoran i gorak osmijeh. U ruci je držao album u kojem su bile njihove fotografije, a uz krevet je bio i telefon kojim je gledao njihove objave o plaži. Divno ste se proveli, rekao je tihim glasom, pokazujući im slike koje su mu njegove sestre prikazale. U tom je trenutku obitelj prepoznala da se nije borio samo sa svojim zdravljem, već i s još težim pothvatom: gubitkom vjere.
Pokušavali su objasniti svoje postupke, pokušavali su opravdati svoj odlazak, ali Marko je jasno dao do znanja da sve razumije: “Nisi znao hoću li preživjeti, pa si odlučio ne uložiti sebe.” Njegove riječi nisu bile ispunjene gnjevom, već ravnodušnim razočaranjem. Od tog dana nadalje, posjeti su postali formalniji, manje ugodni. Više nije koristio riječ “moji”, nego “gosti”. Udaljenost između njega i emocije bila je veća od fizičke udaljenosti. Istraživanja Instituta za javno zdravlje Srbije pokazuju da obitelji koje sudjeluju u procesu liječenja i oporavka svojih članova imaju veće šanse za uspješan ishod rehabilitacije. Psihološka podrška i uvjerenje da nismo sami često su jednako važni kao i lijekovi.
Markov primjer pokazuje suprotno: izostanak te pomoći može dovesti do razaranja odnosa bez obzira na ishod liječenja. Tijekom vremena, Markova stopa oporavka rasla je brže nego što je itko očekivao. Međutim, njegova unutarnja harmonija i želja za preobrazbom su rasli. Jednog jutra odlučio je otići, potpisao je dokumente o premještaju i napisao pismo svojoj obitelji. U tom je pismu objasnio da ne napušta bojno polje bez razloga, već da želi pronaći miran ishod. Zamijenio je stan skromnijim, sav novac dao djeci bolnice i rekao “ako me ikad budeš tražio, naći ćeš me na mjestu s mirnijim morem i više razumijevanja što je ljubav, a ne udobnosti”.
Ovaj čin nije bio samo osoban, već i simbol snažne poruke društvu. Donacija Dječjoj bolnici imala je simboličan značaj – pojedinac kojeg su njegovi najmiliji zanemarivali odabrao je pomoći onima koji nikada neće biti zanemarivani. Podaci Ministarstva zdravlja Crne Gore pokazuju da donacije građana često pomažu malim pacijentima i omogućavaju nabavku opreme koja daruje život. Iako je proživljavao bol, Marko je odlučio biti uzrokom tuđeg ozdravljenja. Završne riječi njegovog pisma bile su upozoravajuće: “Neki pojedinci moraju nestati, kako bi drugi znali koliko su mrtvi iznutra.” Te riječi previše doslovno predstavljaju današnje društvo u kojem društveni mediji, privid radosti i lažni osmjesi često potiskuju istinske vrijednosti. Slika plaže ne može nadoknaditi trenutak držanja za ruke s nekim tko im pokušava spasiti život.
Godinu dana kasnije njegova kći ga je promatrala u kafiću na površini oceana. Sjedeći sam, zračio je srećom kakvoj nikada nije svjedočila dok je bio s njima. Tada je shvatila da ga je izgubila onog dana kada se razbolio, ali onog trenutka kad su ga ostavili samog u bolničkoj sobi. To je bio njegov trijumf, ali i njihov pad. Sociolozi s Fakulteta političkih znanosti u Sarajevu priznaju da se obiteljske vrijednosti danas često zanemaruju zbog popularnosti udobnosti i uvjerenja da je život savršen. Primjer Marka gotovo je studija slučaja: čovjek koji je sve dao svojim najdražima, potom izabrao sebe i pritom pronašao pravu slobodu. Njegov narativ je poučan trenutak koji pokazuje da se ljubav i pažnja ne mogu delegirati, niti zamijeniti slikama ili lajkovima.
Nakon što su odsutni iz važnih situacija, vraćanje vjere postaje iznimno teško. Marko Petrović je to iskusio na vlastitoj koži, pa je odlučio ostatak života provesti tamo gdje će znati cijeniti svaki osmijeh i svaku smislenu riječ. U konačnici, posljednji ostaci priče nisu samo tuga, već i pouka. Ne može se postići veće bogatstvo prijevarom ili prijevarom u teškim situacijama. Sve ostalo može se izgubiti u trenu, ali ono što posjedujemo srcem ostat će zauvijek. Marko je postigao svoj sklad, a njegova obitelj naučila lekciju koju će pamtiti do kraja života.
