Svijet modernog društva suočava se s brojnim zdravstvenim izazovima, a jedan od njih je sindrom hroničnog umora koji može biti težak za dijagnosticiranje i liječenje. Priča mlade žene iz Srbije, Ine Ignjatović, otkriva kako ovaj problem može promijeniti život osobe te koliko je važno pronaći pravi uzrok simptoma.
Ina Ignjatović iz Ćuprije godinama je borila sa stalnim osjećajem umora i nedostatkom energije koji nije nestajao čak ni nakon dovoljno sna. Sindrom kroničnog umora postaje sve češći u današnjem brzom stilu života, ali ono što je Ina doživljavala bilo je mnogo ozbiljnije od pukog umora.
Tijekom pet godina, njeni su simptomi uključivali bolove u mišićima, zglobovima i opću iscrpljenost koja ju je onemogućavala za obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Čak i hodanje do poštanskog ureda ili slične jednostavne stvari predstavljale su velike prepreke. U početku su njeni simptomi tumačeni kao fluktuacije krvnog tlaka ili blagi virusni napadaji, ali stanje se samo pogoršavalo.
- Temperatura od 37,2 stupnja Celzijusa držala ju je u neizvjesnosti mjesecima, a kasnije i godinama. Iako su joj laboratorijski testovi pokazivali da ima antitijela na desetke virusa, točan uzrok njenih problema ostao je nejasan.
Konsultacije s različitim specijalistima bile su frustrirajuće jer je često upućivana s jednog liječnika na drugog, bez ikakve konkretnosti. Na kraju su joj rekli da je zdrava i da joj treba samo odmor, ali Ina je znala da je situacija složenija. Unatoč tome što su liječnici smatrali da su njezini parametri stabilni, Ina je nastavila osjećati duboku iscrpljenost, a njezin svakodnevni život postao je ogroman izazov.
Čak i manji fizički napor poput hodanja 200 metara doveo bi je do granice snage. Prostorije bez dovoljno zraka bile su joj nepodnošljive, a osjećaj nelagode bio je prisutan skoro svaki dan. Ovo je bilo dodatno opterećenje jer su njezina djeca bila u razvojnom dobu i potrebno im je bilo više pažnje.
Međutim, šira zajednica nije uvijek shvaćala ozbiljnost njenog stanja. Dok su članovi obitelji bili podržavajući, mnogi drugi nisu vjerovali da je njezin problem stvaran jer nisu vidjeli vidljive dokaze bolesti. To je dodatno kompliciralo njezin mentalni i emocionalni status. Bila je prisiljena tražiti savjete od psihijatra, ali čak ni tada nije dobila odgovore koje je tražila.
- Njena prijateljica predložila joj je da kontaktira dr. Branka Milovanovića, kardiologa i stručnjaka za kronični umor, koji je gostovao u jednoj televizijskoj emisiji. Nakon pet godina neizvjesnosti, Ina je odlučila nazvati ga i iznijeti svoju priču.
Rezultat je bio izvanredan – dr. Milovanović je priznao simptome koje je Ina dugi niz godina pokušavala objasniti. Prvo je osjetila duboki šok, a zatim olakšanje. Konačno je netko prepoznao njenu borbu i pružio joj smjer za daljnju terapiju. Terapijski režim koji je započela dao je rezultate – Ina je primijetila značajno smanjenje simptoma i uspjela ponovno pronaći energiju za svakodnevne obaveze.
Iako i dalje doživljava povremene bolove u mišićima i zglobovima, osobito u lošim vremenskim uvjetima, ti problemi su postali podnošljivi. Najvažnije za nju je što je sada u stanju ustajati svakog jutra i obavljati svoje profesionalne dužnosti. Ova priča također podsjeća na važnost podrške najbližih, ali i na potrebu za većom sviješću o ovim vrstama bolesti u društvu.
Za Inu je ključno bilo priznanje njenih simptoma od strane stručnjaka, što je otvorilo vrata novoj fazi u njenom životu. Unatoč strahu da će se simptomi vratiti, naučila je kako se nositi s njima i prilagoditi svoj život novim okolnostima. Ovo iskustvo nije samo poboljšalo njezin kvalitet života, već je i inspiriralo druge da ne odustaju od traženja odgovora, čak i kada se čini da ih nitko ne sluša.
