Beskućništvo je apsolutna katastrofa i dokaz koliko je ljudsko društvo u današnjem sistemu zakazalo kad ne možemo da obezbjedimo svima krov nad glavom. Danas vam otkrivamo jednu priču koja je proizašla iz empatije jedne dobre djevojke prema beskućniku sa naših prostora, a priča je nadahnula mnoge.
Većina ljudi će se složiti da imati krov nad glavom nije privilegija, već osnovno ljudsko pravo. Ipak, u praksi se smještaj tretira kao robna vrijednost – nešto što se mora platiti, a ne osigurati svakome.
Posljedica toga je ogroman broj beskućnika širom svijeta, ljudi koji su često nevidljivi, zanemareni i izbjegavani. Upravo jedna takva susreta, dirljiva i duboko ljudska, dogodila se mladoj ženi iz Novog Sada, čija priča nas podsjeća koliko je važno ne gledati kroz nekoga, već pružiti ruku.
Dok je čekala ispred željezničke stanice u hladnoj, kišovitoj večeri, primijetila je muškarca koji je sjedio na klupi, očigledno pokušavajući se zaštiti od zime. Njegova pokretljivost bila je ograničena, a izgled – iznemogao. Željeznička stanica nekad je bila otvorena tokom noći, pružajući utočište beskućnicima tokom lošeg vremena, ali ta praksa je prestala, ostavljajući ranjive ljude da traže zaklon među napuštenim zgradama i divljim mačkama.
- Iako joj je bilo uobičajeno da beskućnicima daje hranu ili nekoliko novčanica, ovaj put osjetila je da mora učiniti nešto više – otvoriti usta i započeti razgovor. Muškarac, iako u lošem stanju, bio je izuzetno govorljiv i inteligentan.
Tijekom razgovora, otkrio je nešto što ju je duboko iznenadilo – bio je profesor kemije. Na prvi pogled, teško je bilo povjerovati, ali njegov izraz, rječnik i način razmišljanja jasno su odavali visoku obrazovanost. Kasnije je spomenuo da je upravo pušten iz bolnice, ali da nema nikoga kome bi mogao ići.
Nosio je papuče i pelenu, jer jednostavno nije imao pristup osnovnim higijenskim potrebama. To je podiglo pitanja – ima li demenciju? Gdje su njegovi rođaci? Zašto ga niko ne traži? Iako je u početku oklijevala, osjećajući mješavinu sumnje i sažaljenja, ipak mu je dala novac, uz uput da prvo pokrije najvažnije potrebe, a ostatak potroši kako želi. Uprkos svemu, željela je vjerovati u njegovu iskrenost.
Dok je sjedila pored njega, drhteći od hladnoće i slušajući njegove riječi, dvije mlade žene su prisluškivale razgovor. Svaka od njih je odmah reagovala – jedna mu je dala novac, druga je otrčala do najbliže pekare i donijela mu svježe pecivo. Jedna od njih je već ranije hranila grupu napuštenih štenaca u blizini, pokazujući da se empatija ne mora ograničavati samo na ljude.
- Ova priča, koju je mlada žena podijelila na svom Facebook profilu, nije samo opis jednog susreta – ona je poziv na svijest. Poziv da prestanemo gledati beskućnike kao „probleme uz cestu“, već kao ljude s prošlošću, znanjem, bolom i dostojanstvom.
Njezin mali čin – razgovor, novac, vjerovanje – možda je pružio tom čovjeku više nego što se čini: osjećaj da još uvijek postoji, da ga netko vidi. U svijetu koji je često hladan i ravnodušan, takve geste nose svjetlost. I baš zato, svaki od nas može učiniti nešto – čak i samo reći „zdravo“. Jer ponekad je to dovoljno da netko očuva nadu.
