U današnje vrijeme ritam života je jako ubrzan i svi žurimo i nalazimo se pod stresom bili toga svjesni ili ne. Danas donosimo priču jedne mlade žene iz Ćuprije kojoj nisu godinama mogli postaviti dijagnozu.
U današnjem društvu sve se češće govori o sindromu kroničnog umora. Ovaj poremećaj ne samo da narušava sposobnost normalnog funkcioniranja, već mnoge čini nesposobnima za obavljanje najosnovnijih dnevnih zadataka. Neki su pacijenti toliko iscrpljeni da su doslovce prikovani za krevet, a svakodnevica im je borba s neprimjetnim protivnikom. Jedna od osoba koja je otvoreno govorila o ovom stanju je Ina Ignjatović iz Ćuprije, koja je godinama pokušavala pronaći rješenje za simptome koji su je doveli do svakodnevnih gnjavaža i iz temelja joj promijenili život. Sve je počelo beznačajno, sa simptomima za koje se smatralo da su beznačajni.
- Međutim, s vremenom su postajali sve predaniji. Ina je u emisiji svojim gostima priznala da je imala teško iskustvo. Prisjetila se prvih simptoma – promjena krvnog tlaka, povišenih dugotrajnih temperatura koje su dokumentirano trajale više mjeseci i nikada nisu prelazile maksimalnih 37,2 stupnja, čestih infekcija, bolova u mišićima i zglobovima te umora koji je bio konstantan i raširen. Bio je to osjećaj umora koji nije popuštao, unatoč količini sna ili odmora. Bilo je posebno frustrirajuće jer su je liječnici stalno upućivali od jednog liječnika do drugog. Rezultati analiza sugerirali su da je “zdrava”, ali u stvarnosti njezino tijelo je patilo od nepoznate kombinacije simptoma koji su bili neobjašnjivi.
Taj osjećaj kontradiktornosti, da rezultati pokazuju jedno, a tijelo drugo, dodatno je opterećivao i nju i njezinu obitelj. Unatoč tome što su laboratorijske vrijednosti bile tipične, infekcija je rezultirala kroničnom virusnom upalom koja je negativno utjecala na njezin imunološki sustav. Antitijela na čak 10 različitih virusa bila su vrlo specifična, što je ukazivalo na nesklad organizma. Detaljno je opisala svoje stanje – uvijek je bila iscrpljena, bez snage hodati 200 metara od kuće, bila je zatvorena u prostoriji s puno ljudi, stalno joj se spavalo i osjećala se nesposobnom za obavljanje osnovnih zadataka.
Za to su vrijeme njezina djeca bila još mala, a ona gotovo nemoćna. Najbliži prijatelji pokazali su razumijevanje, ali šira okolina nije uspjela. Ljudi su vjerovali da je bolest izmišljena, jer medicinski nalazi nisu pokazali nikakve značajne probleme. Iskustvo loše komunikacije i nesigurnosti bilo je strašno. Slično drugim pacijentima s ovim stanjem, Ina je bila zabrinuta da su svi problemi uzrokovani psihičkim problemima. I sama je potražila pomoć psihijatra, no unatoč tome i dalje nije vjerovala da se radi o psihičkoj bolesti. Svijest o lošem stanju i komentari svih da si zdrav doveli su do osjećaja pritiska i samoće.
Odgovor je stigao nakon pet godina istrage, a zbog prijatelja koji je svjedočio posjetu kardiologa i imao saznanja o kroničnom umoru, dr. Branka Milovanovića. Ina mu je prišla i dobila prvu potvrdu da njezini simptomi nisu izmišljotina. Događaj je opisala kao “pozitivan šok” – nakon godina lutanja netko joj je jasno rekao da sve što je proživjela ima ime i objašnjenje. Dobivanje dijagnoze bilo je značajno olakšanje. Nakon započinjanja odgovarajućeg liječenja stanje joj se znatno popravilo. Više nije imala nikakvih tegoba koje su je više mučile. Vratila joj se energija, mogla bi se posvetiti i poslu i obitelji, a svakodnevni život ponovno je moguć.
Unatoč tome što još uvijek povremeno imate simptome slabosti, većinu vremena ti su simptomi blagi i neuobičajeni. Danas se Ina fokusira na to da joj je najveći dar priznanje da je ono što osjeća zapravo prisutno. Kada netko dugo pati od boli i umora, vjerojatno će se razviti strah od toga da su simptomi izmišljeni ili da ih ljudi koji ih razumiju neće prepoznati. Sama spoznaja da postoji dijagnoza, da liječnici prepoznaju problem i da postoji liječenje, bila je presudna da joj se vrati mentalna agilnost i vjera da može ponovno normalno živjeti. Njezina je pripovijest snažna poruka o važnosti slušanja pacijenata, čak i kada rezultati ne ukazuju na određeni poremećaj.
Sindrom kroničnog umora nije samo fizičko stanje, već ima i psihičku komponentu jer se oboljeli svakodnevno bore i sa svojim tijelom i s pogrešnim predodžbama okoline. Iz tog razloga, svaka provjera da je bolest prisutna i da simptomi nisu fatalni značajan je korak prema rješenju. Zaključuje kako i dalje postoji doza straha da će se tegobe vratiti, ali sada barem zna s čime se boriti i kako reagirati. Njezino iskustvo pokazuje da se životom s ovim stanjem može manipulirati, da je podrška obitelji neophodna i da medicina, unatoč tome što nema konačnog rješenja, pruža načine za pojednostavljivanje svakodnevnog života pacijenata.
