Djeca vrlo često na žalost prisustvuju nekom nemilim scenama koje na njih ostavljaju trag za čitav život posebno ako se one dešavaju njima bliskim ljudima odnosno roditeljima.
Ova naracija prenosi nevjerojatan kapacitet običnog, ljudskog čina, taj čin ima značajan učinak. Život se sastoji od trenutaka koji pokazuju važnost malih, naizgled beznačajnih djela, ta djela su ta koja čine razliku, pomažu nam da se ponovno razvijemo i prevladamo unutarnje sukobe koje imamo. Djevojčica je, kao i sva djeca koja imaju ljubav u srcu, potrčala u zagrljaj svom ocu, čovjeku kojeg je obožavala i poštovala. Međutim, susret s njim nije bio ono što je očekivala.
- Iza vrata ju je dočekao prizor koji je poljuljao njezinu vjeru u miran život – njezin otac, koji je doživio značajan gubitak, suočio se s hladnom, brutalnom igrom koju je pokrenula njegova supruga. U tom trenutku, sva njezina vjera u svijet i roditelje počela se kvariti, poput ostarjelog, propalog okvira. Nije bilo fizičke agresije, ali postojala je emocionalna distanca koja je ostavila značajan dojam.
Unatoč tome što nije razumjela sve događaje koji su se odvijali, instinkt mlade djevojke bio je da odgovori. Umjesto da ostane ravnodušna, upotrijebila je ono što joj je bilo dostupno – mali komad tkanine, rupčić koji joj je dao otac. Taj uobičajeni predmet postao je njezina obrana, njezino oružje protiv svega što se protivilo ljubavi, svega što je pokušavalo potkopati njezinu obitelj. Držala je rupčić u ruci, što ju je navelo da ima snage stati uz oca i izgovoriti riječi koje su prekinule tišinu ispunjenu boli i pogrešnim čujenjem: “ne možeš to učiniti.” “Tvoj otac ti nije ništa učinio.”
Te riječi nisu samo riješile trenutni problem, već su i pokrenule novo doba odnosa, koje je sve prisutne podsjetilo na osnovni zahtjev pristojnosti: poštovanje. Unatoč osobnoj boli svih, svi su se postupno smirili, shvatili su da je jedini način da se spase okupljanje, a ne osveta. Tišina koja je uslijedila nije bila samo prekid spora. Bilo je to razdoblje razmišljanja, tijekom kojeg su svi, bez obzira na svoje prethodne izjave ili postupke, prepoznali da su prekoračili granicu koja vodi do uništenja.
Žena je ugasila svijeću, bez riječi, slijedeći ono što je rečeno. Mlada dama pružila je ručnik, umjesto da pokuša pobijediti, nastojala je popraviti ono što je oštećeno. Obitelj je bila povrijeđena, ali ne i potpuno uništena. Bez trijumfa, bez gorčine, uzrokovala je malu promjenu koja je promijenila cijelu stvar. U konačnici, nije bilo značajnih riječi ili postupaka: jednostavno je tišina dovela do razumijevanja. Ova pripovijest pokazuje koliko su značajni mali, svakodnevni postupci općenito.
U svijetu koji se često povezuje s dramatičnim postupcima i velikim… geste, najljepši trenuci često su skriveni u mogućnosti popravljanja nečega, iscjeljivanja nečega bez pompe i s ljubavlju. U konačnici, lekcija koju možemo naučiti jest da stvarna moć u obitelji ne temelji se na tome tko je u pravu, već na stupnju u kojem smo spremni pokušati preživjeti kao cjelina, u ljubavi i međusobnom poštovanju.
