Kada je u pitanju ljubav za nju postoji veliki broj izreka a jedna od njih je i ona da prva ljubav zaborava nema. Ona se obično desi još u školskim klupama i sjećamo je se cijeli život.
Ljubavne priče često čine najneobičnija i najiskrenija poglavlja postojanja, osobito ona koja završavaju bez sretnog rješenja. Jedna od takvih priča je i ona o Gordani i Ivanu, dvoje mladih ljudi koje je sudbina spojila u vrijeme kad je ljubav teško izdržala težinu vanjskih pritisaka. On je bio hrvatskog podrijetla, dok se ona identificirala kao Srpkinja. Njihovi su osjećaji ključali u tišini, zasjenjeni pogledima, osudama i neartikuliranim normama koje su ih okruživale. U tom skučenom prostoru ljubav podijeljena između pojedinaca različitih nacionalnosti smatrala se neprihvatljivom.
- Iako su točni razlozi njihovog razdvajanja izmicali razumijevanju, bili su itekako svjesni tereta društvenih očekivanja. Taj je teret postupno i neumoljivo zatezao njihov odnos. U konačnici, nisu mogli izdržati pritiske koje im je nametalo njihovo okruženje; Međutim, osjećaji koje su gajili jedno prema drugome ostali su nesmanjeni. Gordanina ljubav prema njemu bila je duboka i iskrena, lišena filmskog štiha, obuhvaćala je cijelo njezino biće. Svojim pogledom pružao joj je osjećaj sigurnosti, stvarajući privatni svemir za njih dvoje, zaštićen od vanjskog svijeta.
Njihovi susreti, iako kratki i tajni, bili su bogati značenjem. Ipak, na kraju su ti trenuci izblijedjeli u sjećanju jer ih je vrijeme razdvojilo. Gordana se držala društvenih očekivanja, udala se, podigla djecu i utjelovila ono što se smatralo “prikladnim”. Iako je Ivan nestao iz njezine svakodnevice, nikada nije izašao iz njezina srca. I nakon desetljeća, osjećaji koji su ih nekoć vezivali ostali su netaknuti u dubini njihovih duša. Jedne večeri, tijekom druženja povodom proslave 40. obljetnice mature, sve se promijenilo. Gordana nije bila svjesna da će ga ponovno sresti, ali on je bio tu – odisao je istim držanjem, istom šutnjom i istom esencijom koja nije nestajala.
Te noći obnovili su vezu. Upuštali su se u razigrane razgovore, razgovarali i dijelili trenutke tišine, ali njihove su oči prenosile sve što je trebalo izraziti. Kad su se svjetla počela gasiti, Ivan joj je poklonio pismo koje je godinama čuvao. Pismo je obuhvatilo sve ono što je prethodno ostavio neizrečeno. Priznao joj je da je ostao samac, ali ne zato što to nije mogao, već zato što nije imao želju. Nijedna druga žena nije mogla zauzeti njezino mjesto; dok su se drugi smatrali “prihvatljivima”, samo je Gordana smatrana “stvarnom”. Svaki pokušaj nove romantične veze propao je jer nitko nije mogao ponoviti njezinu toplinu, pogled ili prisutnost.
Podsjetio ju je na sjećanja na njihove šetnje uz rijeku, miris njezina parfema i potragu za njezinim licem među strancima. U svom je pisanju izrazio da ju je volio tada, da je voli i sada, te da te emocije nikada nisu jenjavale. Doista, unatoč okolnostima koje su ih razdvojile, njegova se ljubav nije smanjila, niti će ikad. Gordana je sa suzama u očima pregledavala pismo. Snaga koju je gradila tijekom godina, zajedno s barijerama koje je izgradila kako bi sakrila svoja sjećanja, srušila se pred tim riječima. Jer i ona je nosila istu ljubav, koju je skrivala i šutke o njoj govorila, ali je se nikada nije odrekla. Ova ljubav nije tražila drugu priliku; samo je željela priznanje svog postojanja i potvrdu svoje autentičnosti.
Bez obzira na okolnosti, nisu pokušali vratiti ono što je prije postojalo. Nisu se zavaravali da bi godine mogle nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Svaki je pojedinac ostao drugačiji, živeći odvojene živote. Ipak, trajna istina koja je opstala između njih bila je da je ljubav opstala, čak i kad je sve drugo nestalo. U trenucima tuge, primjerice kad bi naišla na staru pjesmu ili gledala fotografiju s mature, Gordana je razmišljala o prirodi njihove ljubavi. Iako se smatralo zabranjenim i nedostižnim, njegov je početak nesumnjivo bio čist. Iako možda nisu dijelili živote zajedno, u sjećanju i tišini zauvijek će ostati isprepleteni.
Ova pripovijest ne kulminira zaključkom bajke; nego obuhvaća istinsku emociju koja ne zahtijeva ni opravdanje ni obećanje. Priznaje postojanje ljubavi koje traju, čak i ako im nedostaje prilika za potpuno ostvarenje – ljubavi koje ne jenjavaju, koje su naočigled, očituju se u rečenici izgovorenoj sa stezanjem u grlu iu sjećanju koje nadilazi protok vremena. Upravo zbog toga, unatoč tome što nisu ostvarili svoj “sretni završetak”, Gordana i Ivan dijelili su ono s čime se mnogi pojedinci nikada ne susreću – jedinstvenu, iskrenu i tiho postojanu ljubav. Iako ta ljubav nije potrajala, ostala je nesmanjena.
