Pred nama je jedan od najvećih hrišćanskih praznika a to je Božić koji pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti proslavljaju 7. januara. Danas govorimo o jednom običaju.
Tucindan se slavi 5. siječnja i ima posebnu tradiciju u narodnom kalendaru jer dolazi prije Božića. Taj dan nije samo redoviti dio kalendara, već trenutak kada kućanstvo prelazi u obitelj, tradiciju i unutarnji sklad. Prema staroj legendi, tada počinju posljednje pripreme za najslavljeniji kršćanski blagdan, koji uključuje obitelj kao središnju komponentu i vraća osjećaj zajedništva. Jedna od glavnih tradicija povezanih s Tucindanom je priprema božićne pečenke.
Često je to prase, iako se u drugim regijama koristi svinjski kare od ovce ili janjetine. Ovaj običaj potječe iz predkršćanskog doba, kada je praksa imala simbolično značenje i predstavljala je prinos višim silama. Kasnije je ovaj ritual rekonceptualiziran i postao dio kršćanske tradicije, kao sredstvo završetka božićnog posta i uzimanja masti tog dana. Sam naziv Tucindan, prema legendi, ima značajno značenje. U prošlosti, prije klanja, životinja se jednostavno udarala drškom sjekire preko grude soli koja je bila vezana platnenom vrećicom i stavljena na čelo.
Taj čin nije se smatrao nepoštovanjem, već dijelom ceremonijalnog postupka koji je imao svoje značenje i propise. Sol se tradicionalno smatrala svetom i dobrohotnom prema ljudima, stoga se vjerovalo da se održavanjem ovog reda i odavanjem počasti onome što je dano jamči očuvanje reda i poštovanje prema primatelju dara. Meso se obično peče sljedeći dan, a pečena govedina se zatim unosi u kuću na Badnjak. Ovaj trenutak karakterizira svečani izgled, jer sugerira da je dom spreman za Božić.
- Uz pečenu govedinu, kućanstvo se organizira, čisti i priprema za dane kada, po tradiciji, nema dodatnog rada. Smatra se da čist dom potiče sklad, zdravlje i sreću za sljedeću godinu. Također, Tucindan je dan kada se kupuju manji predmeti koji će biti dio Badnjaka – orašasti plodovi, suho voće, slatkiši i kovanice. Sve to ima metaforu obilja i radosti, što je posebno značajno za djecu. Tog dana domaćica također priprema brašno za knedlenje, jer uskoro počinje priprema božićnog kolača i božićnog espressa, kruha koji je poseban i posvećen izradi božićnog darova i božićnoj proslavi.
Jedinstveni običaji povezani su s djecom. U nekim područjima sugerira se da se djeca ne smiju fizički napadati na Tucindan, jer se vjerovalo da će svaki udarac dovesti do čira ili bolesti. Suprotno tome, postoje regije koje vjeruju da djecu treba vući za uho kako bi se usadilo mirno i podređeno ponašanje tijekom cijele godine. Ove tradicije, iako različite, opisuju vrijednost djece u obitelji i želju da svoju godinu prije Božića započnu na poseban način. Također, narodna tradicija kaže da se na Tucindan ništa ne smije iznositi iz kuće, jer bi to dovelo do uklanjanja sreće ili bogatstva.
Zato se dug plaća na taj dan, jer se očekivalo da gost ne bi trebao slaviti Božić noseći sa sobom neku prošlu obvezu. Zdravstveni status i higijenski dom bili su pokazatelj novog početka. U nekim dijelovima Srbije održala se praksa da se ne večera za stolom, već ležeći. Slano i češnjak se prvo ugrađuju u prostirku, zatim kruh, grah i kupus, a zatim druga jela brze hrane. Tijekom večeri domaćin sjeda u istočnom smjeru, što ima značajnu simboličku važnost i povezano je s vjerom i prirodnim ciklusima.
U lokalnim medijima, poput portala koji promiču očuvanje tradicije, Tucindan se i danas slavi u više obitelji u smislu očuvanja starih tradicija, iako je praksa sada nešto jednostavnija. Sve veći broj ljudi odlučuje se za materijalno umjesto svečane odjeće, ali opće značenje riječi ostaje isto. Etnolozi koje često spominju lokalni izvori sugeriraju da nije važno zaboraviti ove tradicije, jer one pomažu u održavanju kulturnog identiteta i komunikaciji s prethodnim generacijama. Čak i nakon što su neki od rituala zaboravljeni, narativ o njima i dalje ima važnost i nosi poruku koja je utemeljena na zajednici.
Lokalni povijesni dokumenti i kulturni članci pokazuju da je danas Tucindan prvenstveno dan tihe kontemplacije i obiteljskog slavlja, bez žurbe i buke. Upravo tu leži njegova snaga: u sjećanju na ono što su naši preci izvorno radili, a ne u ukrašavanju blagdana.
