Ponekad nam sudbina na put donese situacije i osobe koje nikada ne bislo očekivali i dovede nas u situaciju da postupimo onako kako ni sami od sebe ne bismo očekivali.
U zoru sam prolazio divljim krajolicima, snijeg je tiho prekrivao cestu, a okolni krajolik činio se potpuno mirnim. Hladnoća me je sjeckala za vrat, ali nije me bilo briga, jer su te vožnje uvijek bile način bijega od svega što sam prethodno doživio. U tom trenutku, bio sam samo čovjek koji vozi motor bez ikakvih daljnjih misli. Dok sam se približavao zavoju drveta u šumi, čuo sam zvuk koji mi je zaustavio krv. Bio je to prigušen, djelomičan krik koji je bio jedva čujan, ali ipak čujan.
Zbog toga sam se naglo zaustavio. Očekivao sam da će to biti tih zvuk koji treba izbjeći. Sišao sam zaleđenom stazom, a zatim sam ih promatrao u rijeci. Tri mala tijela, u vlažnoj odjeći, visjela su s drveća koje se treslo, jedva se mičući. U tom trenutku bio sam siguran da nisu tamo poslani slučajno, već s određenom namjerom. Plutao sam u zaleđenu vodu bez povlačenja i izvlačio svaku pojedinu osobu, kao da su mi vlastita djeca. Dok sam se pokušavao vratiti na stazu, osjetio sam kako mi tijelo slabi, ali se i dalje nisam mogao zaustaviti. Svaku sekundu sam smatrao od najveće važnosti.
Kad smo stigli do hitne pomoći, dočekali su nas unutra i tek tada sam primijetio zaposlenicu unutra. Utihnula je čim je ugledala dijete, a zatim je rekla nešto što je samo ona čula. To me proganjalo. Nakon toga sam shvatio da vađenje iz rijeke nije cijela priča koja će uslijediti. Kad su se vrata hitne medicinske pomoći zatvorila ispred nosila, ostao sam stajati nasred hodnika, tek promočen do kože i još uvijek drhteći. Temperatura u sobi postupno se povećavala, ali u prsima sam i dalje imao hladan osjećaj.
- Zagledao sam se u dlanove i pitao se kako su mogli držati troje djece koja su prije nekoliko minuta bila blizu smrti. Nisam mogao izbaciti iz glave ideju da ih je netko namjerno tamo ostavio. Smjestio sam se na klupu nasuprot zidu, ljudi su prolazili pored mene, a vani su neprestano zavijale sirene hitne pomoći. Medicinska sestra koja ih je izvorno primila nastavila me je posjećivati, posebno zbog izraza lica koji je imala kada je ugledala znak. Nije to bio samo izraz iznenađenja, već i mješavina straha i šoka. Vjerovala sam da postoji veći od života uzrok za cijelu stvar.
Nakon nekoliko minuta, ista žena me posjetila i sjela pokraj mene. Glas joj je bio miran, ali ruke koje je koristila za tresenje dok je govorila nisu bile važne. Objasnila mi je da su djeca stavljena pod posebnu zaštitu i da je njihova prisutnost u tom vodopadu bila beznačajna. U tom trenutku shvatila sam da sam slučajno sudjelovala u priči koja nije imala sretan završetak. Policija je stigla nakon događaja, a istrage su se nastavile redom. Opisala sam sve što sam vidjela, kao i korake koje sam poduzela od trenutka kada sam čula krike.
Dok sam govorila, shvatila sam koliko me je to iskustvo pogodilo, jer sam više puta izgovorila svoje riječi. Nisam se sramila toga, jer sam znala da je to ljudska reakcija. Dok su zapisivali moje riječi, moj pogled je ponovno letio prema stražnjem dijelu sobe u kojoj su bila djeca. Pitao sam se jesu li doživjeli svoj puni potencijal i kakav bi život imali da jesu. Godinama sam bio čovjek kojeg su ljudi izbjegavali, ali sada sam sjedio ovdje i molio se za troje male djece koju nisam poznavao.
Šala koju sam propatio došla mi je lakše od hladne vode rijeke. Kasnije su mi rekli da su stabilni, ali da će ih trebati dugo pratiti. Ta me rečenica ublažila od dugotrajne patnje. Prvi put nakon dugo vremena vjerovao sam da sam postigao nešto značajno. Nešto čega ću se sjećati sljedeći dan, ali što je promijenilo tijek nečijeg života. Kad sam se spremao otići, moja zdravstvena radnica me zaustavila na ulazu. Pogledala me u oči i rekla da djeca imaju sreće što sam ih pronašao. Te su riječi bile dublje od bilo koje druge nagrade koju sam primio. Nisam znao što bih odgovorio, pa sam samo pristao. Isti hladan zrak dočekao me vani, ali sada me nije brinuo.
Motor je još uvijek bio prekriven ledom, kao da me strpljivo čeka. Dok sam palila svijeću, primijetila sam da se nešto u meni promijenilo, iako nisam znala točno što. Samo sam saznala da se ne mogu vratiti u prijašnji život kao da se ništa nije dogodilo. Vozila sam sporije nego inače, s mislima isprepletenim u glavi. Svaki zavoj podsjećao me na trenutak kada sam čula plač. Počela sam shvaćati koliko je malo potrebno da se promijeni tijek nečijeg života. Jedan zvuk, jedna odluka o Prestanku. Sljedećih dana zatraženo je od mene da dam dodatne izjave. Saznala sam da se ispituje cijeli sustav pojedinaca uključenih u upravljanje djecom. Neke od informacija koje sam čuo bilo je teško povjerovati, ali objašnjavale su razloge zašto su završili u toj rijeci.
Svaka dodatna informacija pojačavala je moje uvjerenje da nisam bio tamo slučajno tog jutra. Jedne večeri, dok sam sjedio sam u garaži, shvatio sam da me prošlost više ne proganja kao prije. Po prvi put, sjećanja nisu smatrana teretom, već podsjetnikom da sam sposoban za druge stvari. Nisam mogao promijeniti tko sam, ali sam mogao birati tko ću postati od tada. Taj koncept izazvao je u meni čudno opuštanje. Nekoliko tjedana kasnije primio sam SMS poruku da su djeca na sigurnom. Nisam znao odakle početi, niti sam postavljao pitanja, ali bilo mi je dovoljno da shvatim da su oboje topli i da nisu sami. Taj osjećaj bio je dovoljan da me prvi put nakon dugo vremena nadahne da se nasmiješim. Shvatio sam da možete biti nesvjesni nekoga tko je važan.
Ipak, ljudi su me gledali na isti način kada su me vidjeli kako vozim motor. Kožni kaput, brada i nedostatak tišine nisu odjednom nestali. Međutim, saznao sam istinu koju nisu. I to je za mene bio kraj. Povremeno se vraćam na to mjesto uz rijeku i stojim na istom zavoju. Promatram tok vode i slušam tišinu šume. Više neće biti plača, samo mirno okruženje. Međutim, znam da ako bih ikada ponovno vidio taj zvuk, ne bih oklijevao. Jer tog jutra nisam samo spasio troje djece od ledene vode. Također sam zaštitio dio svog bića za koji sam vjerovao da je odavno izgubljen. A to je nešto što mi nitko ne može uzeti.
