Jesu li uvijek krive majke kad ih kćeri i unuci ne kontaktiraju ili ne posjećuju? To se ne odnosi na djecu koja su se preselila u drugu državu i dijele ih velike udaljenosti, već na onu koja žive u blizini, a ipak ne žele doći. Opravdanje koje se najčešće koristi je ‘previše smo zauzeti’, a gospođa Anka, koja ima 87 godina, iznašla je brojna opravdanja za svoje tri kćeri koje nije vidjela tri mjeseca, unatoč tome što su dvije od nje udaljene manje od sat vremena.
Za emisiju Moje vrijeme, Anka je ispričala kako je njen život bio daleko od jednostavnog. “Moje vjenčanje je bilo u susjednom selu, ali moja kuća je udaljenija. Rodila sam tri kćeri, od kojih je najstarija imala 13, a najmlađa osam godina, prije nego što je moj suprug prerano preminuo radeći na gradilištu. Posljednje tri godine mog supruga s nama bile su prožete neopisivom boli jer je bio prikovan za invalidska kolica. Naš je život u to vrijeme bio ispunjen teškoćama.
Nakon njegove smrti, dobila sam dio njegove mirovine i neumorno radila na našoj zemlji kako bi osigurala da naša obitelj ne bude gladna. Imali smo i kravu, a svaki novčić koji smo zaradili išao je za odgovarajuće obrazovanje naše djece. Dvije moje kćeri završile su sa višom stručnom spremom, a treća samo srednju školu. ” – otkrila je Anka na početku svoje priče. Izazovi žene koja je ostavljena sama brinuti se za troje male djece prije nego što uopće uđu u pubertet, bez pristupa prijevozu, komunikaciji ili obrazovanju, izvan su pojma mnogih.
“Unatoč tome, zahvalna sam što sam preživjela ta teška vremena. Nije bilo mjesta oklijevanju i sumnji, samo potreba da se nastavim boriti za opstanak svoje obitelji. Tokom mog života mnogi su se pitali zašto se nikada nisam ponovno udala. Istina je da jednostavno nisam imala vremena. Moju energiju i snagu trošila je stalna borba za preživljavanje. ” – dodala je u nastavku. Nakon što su njene kćeri postale samostalne dobivši posao, udajući se i rađajući djecu, raspršile su se diljem svijeta. Dok jedan živi u Njemačkoj, druge dvije su se smjestile u Zagrebu. Za to vrijeme gospođa Anka stanuje sama. Iako može sve shvatiti, bori se s činjenicom da mjesecima ne vidi nikoga od ukućana.
Anka je navikla biti sama, a imanja ima vrlo malo. Potrebno joj je samo najnužnije da preživi. Tokom proljeća zajedno je s jednom od kćeri pripremala tlo za mali vrt, što joj je trenutno preokupacija. Zime su joj teže jer su duge i izolirajuće. Sklona je zatvoriti se od svijeta u to vrijeme i tri mjeseca joj ništa ne dolazi na ruku. Anka je nekada imala stariju komšinicu, koja je, nažalost, prošle godine preminula. Zbog slabog vida Anka uglavnom sluša TV, ali samo nakratko.
Gospođa Anka napominje kako svaka od njenih kćeri ima svoj posao. Jedna od njenih kćeri rijetko je posjećuje jer nema vozačku dozvolu. Druga kći dolazi sporadično, jednom u dva-tri mjeseca, a najmlađa kćer gospođe Anke živi u Njemačkoj i viđa je godišnje tijekom ljeta. Sada kada su njeni unuci odrasli, svatko ima svoje napore i mnogo putuje, bez interesa da posjete selo svoje bake. Gospođa Anka žali se što ih nije vidjela nekoliko godina i napominje da je sada postala prabaka, te zaključuje svoj sentiment izjavom da želi razgovarati licem u lice sa svojim najdražima umjesto da se oslanja na telefonske pozive, te pušta suzu dok izražava svoje emocije.
