Ljudi tokom života steknu iskustva i mudrsot koua nisu imali u mlađim danima. Danas vam donosimo priču jednog unuka koji je pomalo i osuđivao svog djeda a on ga je na kraju iznenadio.
Moj djed je najviše vremena posvetio radu u inozemstvu, prvenstveno u Njemačkoj, gdje je zarađivao oko 500 eura godišnje kao mirovinu. Iako to nije malo za naše uvjete, nikad nisam vjerovao da ima želju tim novcem pomoći meni ili bilo kome drugome u obitelji. Svaki put kad bih mu prišla sa željom da mi kupi neki poklon, da mi da neku sitnicu ili barem neki slatkiš, njegov odgovor je uvijek bio isti: odmahnuo bi rukom i izgovorio rečenicu koju sam znala napamet: “Radi i zaradi. Nitko mi ništa nije poklonio.” Dugo me ta njegova izjava ljutila. Po mom mišljenju, djelovao je hladno, grubo i bezbrižno. Učinio mi se kao netko tko nema znanja o izražavanju ljubavi, netko tko je više zabrinut za novac nego za ljude oko sebe.
- Nisam uspio razumjeti njegov nedostatak strasti niti strpljenja da ga promatram u ovom svjetlu. Često sam ga izbjegavala, mislila sam da mu nije stalo ni do mene ni do ostalih članova obitelji. Na kraju sam završio školovanje, upisao fakultet i položio testove. Tada sam diplomirao. Dan diplome je za mene bio poseban, ali nisam mislio da će se odmah dogoditi da moj djed učini nešto što će trajno promijeniti moju perspektivu o njemu. Sudjelovao je u slavlju očekivano – svečano, bez osmijeha, s istim ukočenim pogledom koji ništa ne otkriva.
U ruci je nosio dugogodišnji kožni ruksak, koji kao da je doživio cijeli život. Ne rekavši ništa, dao mi je torbu. Na komadu je bila jednostavna legenda koja je glasila: “Da vam osiguram posao.” Zavirila sam u nju i ostala potpuno šokirana. Unutra je bilo 10.000 eura koji su bili presavijeni i pospremljeni u paketiće, uredno posloženi. Nisam bila sigurna, nisam znala što bih rekla, gledala sam ga krajnje zbunjeno. Kasnije je prvi put progovorio te godine, na tih, ali značajan način: Svaki mjesec, dečko moj, položim 10 eura u banku. Od prvog dana odlučio sam se povući. I nikada nije napustio. Smatrao si me škrtom, pa sam samo želio da jednog dana imaš nešto svoje, s čime ćeš početi. U tom trenutku sam sve shvatio. Sve što sam smatrao hladnim zapravo je bilo toplo na drugačiji, tih i snažan način.
Njegovo “ne”, okretanje glave, pa čak i nedostatak riječi – sve su to bile žrtve koje je podnio kako bi mi pružio nešto što je smatrao najvrijednijim – priliku da pokrenem nešto svoje. Shvatio sam da on nije dječak, već čovjek s konceptom. Odbio mi je dati mali triput, ali mi je umjesto toga namjeravao pružiti početnu točku kad mu se ukaže prilika. Njegovo očuvanje nije bila samo navika, već plan, koji je pažljivo razmatran i imao je svrhu za mene. Od tog dana imam drugačije poglede na svog djeda. On je čovjek koji mi se posvetio, ali cijelim svojim bićem, možda bez preciznosti, ali ipak posvećen meni.
Nedostajalo mu je znanje potrebno za izražavanje emocija, ali je imao sposobnost stvaranja životnih ciljeva. Njegova odanost, njegovo odricanje i nedostatak riječi dobili su novi značaj. Stekla sam važan uvid – da ljubav nije nužno bučna, može doći i u obliku darova, riječi ili fizičkog kontakta. Povremeno je ljubav tiha, neprimjetna i strpljiva. Povremeno se čini da ti ljudi koji te najviše vole nemaju što dati, ali u stvarnosti ti ostavljaju sve. I dok sam mislila da me zazire, on me zapravo pripremao za svijet. Djed je uvijek bio svjestan što pokušava.
Bio je jedan od onih pojedinaca koji ne govore puno, ali su njihovi postupci dovoljni da objasne sami sebe. Možda nikada neće izraziti svoju ljubav prema vama, ali će posvetiti sve svoje resurse da vas učini uspješnim. Danas, iako ga promatram, vjerujem da nisam mogao očekivati više od onoga što stvarno vidim. Čovjek preplavljen ljubavlju, moći i znanjem.
