Sigurno ste i vi pogledali bar jedan video u kojem se pojavljuje sada već pokojna Milka a koja je kod mnogih izazivala pomiješane osjećaje i smijeh i tugu. Danas govorimo o njenom životu.
Njezina priča nije samo osobna tragedija, već predstavlja i način na koji sudbina može biti jednako okrutna prema onima koji odluče ostati privrženi svojoj domovini i svojoj osobnosti, unatoč činjenici da ih je život loše pogodio. Milka je od sve djece doživjela najveći gubitak – svoju majku. S 13 godina već je izgubila primarnog oslonca, a s 14 otac joj je našao novog supruga, što je Milku dodatno udaljilo od topline obitelji. Sa šesnaest se godina zaposlila u pilani, zbog svoje iznimne sposobnosti pisanja. Unatoč tome što su je tada okarakterizirali kao lijepu djevojku koja je obožavala nositi crveno, sudbina joj je ubrzo zadala udarac koji joj je preokrenuo cijeli život.
Na poslu je doživjela nezgodu koja je uključivala stroj koji joj je uhvatio kosu i iščupao je. Taj je trenutak bio značajan: izgubila je ne samo dio kose, već i dio mentalnog mira. Od tog dana Milka je počela nositi šešire jednu preko druge, što je postalo njen zaštitni znak. Ti šeširi nisu bili samo modni dodatak, već su služili i kao štit i utjeha, sredstvo obrane od okrutnog, ali dobronamjernog svijeta koji ih je okruživao. Godine su prolazile, a Milka je sve više ulazila u neimaštinu i samoću. Rano je dobila prihode i živjela je u napuštenim stanovima bez vode i struje.
Izolirala se i počela skupljati predmete koje su drugi bacili. Unatoč svemu, i dalje je zadržala vezu s rodnim mjestom i nije htjela napustiti Udbinu, čak ni tijekom sukoba i Oluje. Nakratko je posjetila Banja Luku, ali se vratila. Za nju je sigurnost rodnog grada bila važnija od boljeg života negdje drugdje. Filmski redatelj Robert Labrović bio je taj koji je Milku potaknuo da postane dostupnija javnosti. Videozapisi na njegovom YouTube kanalu pokazali su svijetle i tamne aspekte njezine osobnosti.
U tim se slučajevima može primijetiti kako se u njoj miješaju ljutnja, ogorčenost i radost kada prima plaćanje za tuđu kavu. Unatoč financijskim poteškoćama, Milka nikada nije napustila svoju želju da ograničena sredstva koja je imala podijeli s drugima. Njezin narativ pojačan je online izjavama koje su bile popularne, poput rečenice: “Sunce me prati, uništava me!” Mnogi su se pravili da se smiju, no malo tko je zapravo zastao i upitao što se krije iza rečenice i zašto je žena završila na ulici. Pretpostavlja se da su Milkina braća i sestra posjetili Srbiju tijekom sukoba, međutim, ona je ostala sama.
- Često je spominjala majku, oca i maćehu, kroz bolna sjećanja koja su još uvijek posjedovala dozu tuge. Tijekom druge polovice 20. stoljeća preuredila je nekoliko napuštenih domova, odbijala je ući u svoju rezidenciju, bojeći se da bi to dovelo do gubitka bilo kakvog malog prihoda od njezine mirovine. Radnici doma su joj dobavljali hranu, ali je Milka radije sama odlučivala kako će preživjeti. Posebno je vrijedno istaknuti da je kao mlada žena imala trenutke uspjeha – tijekom sajma u Zagrebu konobarila je u jednoj švicarskoj korporaciji i na poklon dobila sat. To pokazuje koliko je sudbina može zadesiti i onda je sve odnijeti.
Njezini su videozapisi postali popularno mjesto na kojem su se ljudi divili njezinoj predanosti, ali i osjećali suosjećanje s njezinom samoćom. Posljednjih godina života primala je pakete, pisma i novčanu pomoć od ljudi koji su je poznavali preko interneta. No, zadržala je svoje preferencije: odlučila se za plaćanje tuđe kave umjesto pomoći pomagača. Bila je to njezina bitka protiv samoće i dokaz da u njoj još uvijek postoji plamen ljudskog suosjećanja.
Grob Milke Perić nalazi se u obiteljskoj grobnici u selu Tolići, općina Udbina. Preminula je mirno, sama, kao što je i živjela, ali njezino je sjećanje još uvijek podsjetnik na bol, sukobe i promašene snove koji stoje iza svake čudne ili šaljive priče. Njezin životni narativ nije samo priča žene, već i način na koji društvo može previdjeti najveću patnju. Milka je zadržala predanu odanost svome kraju, ostala je lokalpatriotkinja iako je imala priliku otići. Njezin život i smrt obilježeni su porukom da su i u najbrutalnijim okruženjima ljudi sposobni pokazati dostojanstvo, dosljednost i nesebičnost.
