Vijest o smrti glumca Josipa Pejakovića je rastužila ne samo njegove prijatelje i kolege nego i širu javnost. Od njega su se na društvenim mrežama opraštali fanovi emotivnim porukama.
Josip Pejaković, proslavljeni umjetnik, preminuo je u 78. godini života, a ostat će zapamćen po brojnim ulogama koje je odigrao. Unatoč 17 operacija i zdravstvenim problemima, nikada nije napustio svoj križarski pohod. U noći koja će zauvijek promijeniti kulturnu sliku Bosne i Hercegovine, zauvijek nas je napustio Josip Pejaković, glumac, pisac, mislilac i rijetkog moralnog kodeksa. Njegov odlazak u 78. godini života nije samo završetak uspješne karijere, već mirni završetak jedne od najznačajnijih priča umjetničkog i vjerskog značaja na bosanskohercegovačkom prostoru.
- Informaciju o njegovom odlasku potvrdio je njegov sin Dejan, a iza njega je ostavljen tihi pomen njegovoj smrti. Na društvenim mrežama i medijima brojni prijatelji, suradnici i štovatelji oprostili su se od Josipa izjavama koje opisuju njegovu autentičnost i dosljednu odanost istini. Mnogi su ga smatrali više od glumca: bio je utjelovljenje naroda, moralnog načela i čovjeka koji svoje postupke ili riječi ne bi smatrao proračunatim. Rođen 1948. u Travniku, prve korake u profesionalnom kazalištu Josip je doživio u Sarajevu, gdje je diplomirao glumu. Već tada je pokazao unutarnji plamen, onu vrstu umjetničke i ljudske odlučnosti koja ne pristaje na ustupke.
Njegovi prvi ulozi prepoznali su glumca koji nije bio ravnodušan. Sudjelovao je u preko 50 premijera u Narodnom pozorištu u Sarajevu, ali su njegova ukupna ostvarenja bila značajnija: njegova gluma bila je i stav i uvjerenje, ali i borba. Osim u kazalištu, značajno je utjecao i na filmsko stvaralaštvo – posebice u filmovima poput “Ljudski faktor” i “Kuća pored ceste”. No, Pejaković je imao i poseban stil pisanja. Njegove monodrame, eseji i tribine bili su oblik sukoba – protiv laži, neznanja, licemjerja. Tekstovi poput “Oj Śivote” i “On Meni Nema Bosne” i dalje su zadržali svoju ulogu snažnog upozorenja i ohrabrenja onima koji žele šutjeti. Unatoč brojnim zdravstvenim problemima – imao je čak 17 operacija – i dalje nije htio odustati od svoje pozornice i svoje poruke.
Izjavio je da ne želi biti slavan, ali da je njegova odgovornost družiti se s ljudima kroz umjetnost. Njegova posljednja knjiga, koja je objavljena u svibnju 2022. godine, naslovljena je “Sevdalinka”, a kroz nju je pokušao održati duhovnu baštinu naroda kojem je pripadao. Uz Ramba Amadeusa zastupao je ideju da sevdalinka bude uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine – kako je rekao, umjetnost nije ukras, već sredstvo za borbu protiv zaborava.
Dobitnik više nagrada – uključujući i Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva – ipak je najviše slavljen u puku. Čuli su ga, vjerovali su mu, jer je govorio ono što su mnogi drugi samo pričali. Nije imao strah od suprotstavljanja, podizanja tona, podizanja ogledala društvu. Njegovim odlaskom stvara se značajan jaz. U razdoblju oskudice istine i hrabrosti, Josip je uz njih zadržao čvrstu poziciju do zaključka. Bio je uzor da umjetnost može biti zagovornik savjesti, a ne samo estetike.
Bio je zvuk koji se nije dao ugušiti. Jedno od njegovih pisanih djela raspravljalo je o konceptu da umjetnost mora biti autentična da bi bila cijenjena. I upravo je tako tekao njegov život: pošteno, predano, neobučeno. Njegove riječi, rečenice, likovi i poruke još uvijek su prisutni među nama – poput svjetionika u mraku. Zbog toga, iako je pozornica privremeno bez njega, publici je pruženo ono što je on prije pružao.
I otputovao je sa značajnom količinom tereta: mislio je, osjećao, opirao se i nadao se. Njegovo sadašnje ime je vječnost, ali njegova bivša poruka još uvijek je aktualna: budi svoj, hrabar, nemoj šutjeti. Udobno, Josipa Pejaković. Cijenim sve istine koje ste rekli u najtežim trenucima.
