Danas vam donosimo jednu priču iz prošlosti kada je vojni rok bio obavezan za sve mladiće i kada su djevojke čekale da se vrate kući i po godinu dana. Ovo je Jelenina ispovijest.
Jelena, blaga devojka sa Podbare, i Marko, krupni momak sa Telepa, bili su oličenje mladalačke radosti. Oboje su dolazili gotovo svaki dan jedno drugome, šetali Kejom, sjedili u kafićima u Dunavskoj i razgovarali o zajedničkoj budućnosti. Svi su ih asocirali na najljepši par Novog Sada, jer gdje god bi se pojavili, izazivali su posebnu temperaturu i užitak. Njihovo je pripovijedanje dobilo osebujan tijek na dan kad je Marko dobio vojni poziv. Tih godina odlasci u JNA bili su obavezni, a djevojke su bile svjesne činjenice da će svoje dečke čekati godinu i pol. Jelena se pred svakim zavjetovala da će ga vjerno čekati. Tog jutra, dok je odlazio, ona ga je pratila do autobusa.
- Pogled mu je bio ispunjen ponosom, a njezine suze pokazivale su duboku ljubav koju je gajila prema njemu. Oni koji su stajali na željezničkoj stanici govorili su ovo: “C’est l’amour vrai – ona će ga čekati, a on će se vratiti njoj.” prošli mjeseci. Jelena je stalno dobivala vojna pisma. Marko joj je posvećivao svoje uredno složene kuverte, opisivao tamošnji vojnički način života, žalio se na oštre nadređene, ali uvijek završavao tvrdnjom: “Čekaj me, Jelo, vraćam se čim završim.” Te su riječi bile njezina pomoć. U njegovim pismima doživjela je sigurnost, ljubav i zalog koji joj je bio važan.
Međutim, jednog dana, dok je sjedila u dvorištu i čitala posljednje pismo, dostavljen je paket koji će joj zauvijek promijeniti život. Umjesto urednog sastava rečenica, u koverti je bila slika. Marko je upleten u to, ali postoji tajanstvena djevojka za koju on ne zna. Rukom je podupirao rame, a rukopisom je napisao: “Ne sjećaj me se, Jelo.” Kad je čula te riječi, srce joj je stalo. Nije mogla vjerovati da čovjek koji joj je pisao o vječnoj odanosti sada šalje takvu poruku. Jedni su rekli da je to bila šala, a drugi da ga je netko potaknuo ili natjerao. No, za Jelenu, koja je strpljivo čekala, bio je to udarac koji je teško povratila.
Susjedstvo je bilo odvojeno. Neki su govorili da je Marko nemoćan, da ne podnosi vojničku samoću, a utjehu je nalazio u drugom. Drugi su ga zagovarali, tvrdeći da ju je želio zaštititi od boli, jer su vjerovali da ako izgubi sposobnost da je zaštiti od patnje, onda se možda neće moći vratiti na način na koji ju je poznavao. No, prava istina skrivala se između zidova vojarne i unutar njegova srca. Jelena se dugo borila s gubitkom najmilijih. Danima se bavila pitanjem je li to bila laž ili nesretna posljedica. Nerado je vjerovala da bi Marko imao hrabrosti tako lako prekršiti njihove obveze.
No, slika s porukom bila je nedvosmislen dokaz. Godine su prolazile, a ona se i dalje nije udavala. Ljudi su govorili da ga je i dalje obožavala, unatoč činjenici da ga je pokušavala zaboraviti. Tek kasnije, kada se Marko vratio u Novi Sad, pokazalo se da istina nije tako jednostavna kao što se činila. Priznao je svojim pratiteljima da joj je poruku bio prisiljen poslati zbog pritiska u vojsci. navodno su njegovi nadređeni propustili pokazati naklonost prema mladićima koji su od svojih ljubavnih partnera dobivali brojna pisma i darove jer je jedan od njih želio prekinuti vezu.
Međutim, rana je i dalje postojala. Jelenin život karakterizirao je dostojanstvo, no u njezinim su se očima uvijek mogli prepoznati ostaci ljubavi koju nije do kraja shvaćala. Njihov narativ postao je legenda među starijim Novosađanima – priča o mladoj djevojci koja je vjerno čekala i fotografija koja je zauvijek promijenila njihovu sudbinu. Za neke je to podsjetnik na ljubav koja može nadvladati nedaće života. A za one sentimentalne, to je narativ o dvoje mladih ljudi koje je sudbina razdvojila, a sugrađani ih još uvijek pamte kao najatraktivniji par Novog Sada.
