Odgajati tuđe dijete kad je ono ostavljeno od strane roditelja je nešto najplemenitije što možemo uraditi na ovom svijetu. Danas vam donosimo jednu jako dirljivu priču.
Odgojiti dijete, bilo čije, zahtijeva ogromnu ljubav, strpljenje i žrtvenost, a posebno kada se radi o djetetu koje je napušteno i bez obiteljskog okvira. U tom smislu, posvojenje siročeta predstavlja jedan od najplemenitijih činova ljudske dobrote. Danas dijelimo jednu izuzetno emotivnu i tužnu priču iz Bosne i Hercegovine, koja govori o neobiteljskoj ljubavi koja je premostila prepreke, vreme i rastojanja.
U mirnom selu blizu Kladnja žive Paša i njen suprug Munib, bračni par koji je više od četrdeset godina zajedno. Iako nisu imali vlastitu djecu, njihova kuća postala je dom za jedno napušteno dijete. Priča počinje prije tridesetak godina, kada je jedna baka donijela odluku da se odrekne svoje unuke.
Bebica od četiri mjeseca tada je prepuštena Paši i Munibu, koji su je odmah primili u svoje srce. Paša joj je promijenila ime iz Hajire u Samiru i posvetila joj život kao da joj je rođena majka. Samira je odrastala u njihovoj kući, zvala ih je “mama” i “tata”, i sve do šeste godine bila je srećno dijete u toploj atmosferi.
- Međutim, nakon završetka rata, pojavili su se biološki roditelji i, uz minimalno poštovanja prema Pašinom trudu i ljubavi, odveli su Samiru. Taj trenutak ostao je duboko urezan u Pašino sjećanje – bila je to prava otmica, nakon koje je živjela u patnji i zbunjenosti.
Iako su kasnije roditelji pristali na dogovor o zajedničkoj brizi – 15 dana kod svake strane – Paša i Munib, nakon godinu dana, odlučili su ostati sa Samirom i potpuno prekinuti kontakt s njezinim biološkim roditeljima. To je bila teška, ali za njih opravdana odluka, budući da su oni bili jedina stabilna figura u djevojčicinom životu.
Vrijeme je prolazilo, a Samira je odrasla. Nedavno, Paša je primila zahtjev za prijateljstvo na Facebooku od osobe po imenu Samira Šahinović, što ju je zbunilo jer se sjećala da se djevojčica zvala Muhić. U početku je odbila zahtjev, misleći da se radi o nepoznatoj osobi. Ali ubrzo je stigao telefonski poziv iz nepoznatog broja – glas s druge strane bio je poznat: “Mama, ovdje Samira.”
- U početku zbunjena, Paša je shvatila da joj se vraća ona djevojčica koju je vlastitim rukama odgajala. Samira je tada otkrila da živi u Belgiji, da je udata, da ima vlastitu djecu i da nikada nije zaboravila ljubav koju je dobila u tom domu u Kladnju.
Otkad su se ponovo povezali, razvili su tradiciju godišnjih posjeta – jedne godine Samira dolazi u Bosnu, druge godine Paša odlazi u Belgiju. Čak i Samirin biološki otac ponekad sudjeluje u tim susretima, ali njen najdublji osjećaj pripadnosti i dalje je vezan za Pašu i Muniba.
Iako zna za svoje porijeklo, ona ih i dalje zove “mama” i “tata”, dok im nikada nije bila ničija “kći” po krvi, ali jeste po srcu. Ova priča pokazuje da prava obiteljska veza nije u genima, već u ljubavi, brizi i zajedničkim godinama provedenim u vjeri i toplini. Paša i Munib, iako nikada nisu imali biološku djecu, danas imaju kćer koja ih voli, poštuje i nikada ne zaboravlja šta su za nju učinili.
