Vjerujemo da su sve majke itekako se iznenadile kada su vidjele naš današnji naslov. Naime, danas govorimo o jednoj ženi, a koja je pronašla i othranila jednu bebu…
U teškim okolnostima zaprimljen je poziv koji je pokrenuo upit: “Sjećaš li me se, majko?” Danas dijelimo još jednu izvanrednu priču o ženi po imenu Pasha i njezinom mužu, koji su hrabro preuzeli odgovornost njegovanja napuštene bebe koja je nezakonito odvedena iz vlastitog dvorišta. Nakon što sam šest godina posvetio brizi o ovom napuštenom djetetu, srce mi se slomilo kad su ga odveli iz vlastitog dvorišta. Nakon razdoblja od petnaest godina, nepredviđeni telefonski poziv probudio je sjećanja kada je prepoznatljiv glas upitao:
- “Sjećaš li me se još uvijek, majko?” U selu u blizini Kladnja, u Bosni i Hercegovini, gospođa Paša živi sa svojim suprugom Munibom, kao što je prikazano na slici sa preentscreen/Youtube. Naši su krajevi svjedoci brojnih narativa žena koje su hrabro prigrlile i njegovale napuštenu djecu, pa tako i Pašu. Unatoč tome, ova posebna priča ističe se svojim duboko potresnim zaključkom. Što je izvor ljubavne priče između Muniba i Paše? Ovaj par, koji uživa u sretnom braku više od četrdeset godina, živi u prekrasnom gradiću Kladnju. Dok Paša dolazi iz slikovitog Mrkonjić Grada, Munib se ponosi time što smatra Kladnje svojim rodnim mjestom.
Munib priča da se njihov slučajni susret dogodio u čarobnom kraju Vlasenice. Čini se kao da se sudbina urotila da nas spoji, kao da nam je suđeno da se putevi ukrstimo. Naš susret dogodio se dok je on bio zaposlen u Vlasenici, a poklapa se i sa vremenom kada je tamo boravila moja sestra. To je označilo početak naše ljubavne priče, koja nastavlja cvjetati do danas. Iako Pasha i Munib nemaju biološke djece, predano su njegovali djevojčicu koja je bila napuštena i prepuštena sama sebi do šeste godine. Ova pripovijest je bogata dubokim emocijama, usredotočena na iskustvo napuštenog djeteta.
Prije trideset godina jedna se baka suočila s bolnim izborom da napusti svoju unuku. Tada sam intervenirao, prihvativši priliku da mladoj djevojci ponudim udomiteljski dom. Iako nemam vlastite djece, moja uloga najstarijeg brata i sestre u mojoj obitelji dala mi je značajno znanje i uvid u brigu o djeci i odgoj djece. Okolnosti su nedvojbeno bile izazovne. Uporne suze malog djeteta služile su kao neprestani apel za majku, što me motiviralo da je poučim vještini korištenja bočice. Svaki dan obilježen je izazovima i osjećajem nepredvidivosti naše budućnosti u Mrkonjić Gradu.
Ipak, kamo god me put odveo, ona će zauvijek ostati uz mene. Napuštena od svoje bake u dobi od samo četiri mjeseca, djevojčicu je uzeo Pasha, koji joj je, potaknut samilošću, pružio dom uz sebe i svog muža. Unatoč nemogućnosti da imaju vlastitu djecu, našli su utjehu u prihvaćanju njezine prisutnosti u svojim životima. Do svoje šeste godine živjela je u mojoj kući, a u našim razgovorima me oslovljavala s “mama”. Nakon prestanka ratnih nemira njeni biološki roditelji su je pronašli, došli po nju i protupravno je odveli iz mojih prostorija, što je djelo koje predstavlja krađu.
- Nezadovoljan imenom Hadžira, paša je odlučio djevojčicu preimenovati u Samiru. Otmica njezine kćeri ostavila je Pašu duboko utučenom i shrvanom. Baš kad se djevojčica spremala krenuti u školu, iznenada su isplivali njezini roditelji, nasilno je odvojili od pašine skrbi i brzo je odveli. Tjeskoba tog specifičnog trenutka neizbrisivo je utisnuta u moje sjećanje; međutim, naša veza i dalje postoji. Čak i s njezinim preseljenjem u Bolgiju, održavamo redovitu komunikaciju i posjete. Bez obzira dolazi li ona u moj dom ili ja putujem u njezin, naša veza ostaje čvrsta.
Možete li elaborirati prirodu Pashinog susreta s biološkim roditeljima djevojčice? U početku smo odbili njihov zahtjev za dijete kada je prvi put upućen. Okruženje koje smo joj pružili bilo je izuzetno i omogućilo joj je da uspostavi duboku vezu s nama. Sama pomisao da je odvojimo od naše brige bila mi je nepodnošljiva. Međutim, jedne noći su je tajno izveli iz našeg pritvora. Kako je vrijeme prolazilo, bezbroj sam puta pokušavao doći do njezinih roditelja. Naposljetku sam ih uspjela kontaktirati i brzo smo se spojile s djevojčicom. Njezino oduševljenje što nas ponovno vidi bilo je neizmjerno.
Donijeta je kolektivna odluka da se djevojčica naizmjenično druži između bioloških roditelja i udomitelja, Pashe i Muniba. U početku je ovaj dogovor funkcionirao besprijekorno, sa svakim roditeljem koji je s njom uživao dogovorenih 15 dana. Nažalost, nakon godinu dana, Pasha i Munib su se preselili, odveli djevojčicu sa sobom bez najave i prekinuli svaku komunikaciju s njezinim biološkim roditeljima. Samira Paš nije ostala u neznanju o svojim biološkim roditeljima. Činilo se prikladnim da je od samog početka bila obaviještena o svom podrijetlu. Pobrinuo sam se da bude tako.
Da sam ja na njenom mjestu, imao bih snažnu znatiželju o onima koji su pridonijeli mom postojanju i bio bih nestrpljiv da se s njima povežem. Iako je to znanje stekla u ranoj dobi, mene i mog muža stalno je oslovljavala kao majku i oca, a ne imenom. Bez obzira na to, njegovali smo je s ljubavlju tijekom njezina odrastanja. Upravo je stigla poruka od Samirine supruge, djevojke. Od tog događaja je prošlo poprilično vremena, a nedavno sam se suočio sa zahtjevom za prijateljstvo na Facebooku od jedne Samire Šahinović. Obično nisam predisponiran prihvatiti zahtjeve za prijateljstvo od pojedinaca koji mi nisu poznati.
Nakon detaljnijeg ispitivanja, uvidio sam da se radi o mlađoj osobi s kojom nisam povezan, što me navelo da odbijem njezin zahtjev. Nakon smrti suprugove majke pojavilo se bezbroj obaveza, a neprestana zvonjava telefona samo je povećala njihov ionako značajan teret. Usred ovog kaosa, nepoznati poziv potaknuo je Pašu da odgovori, otkrivajući glas na liniji. “Majko, Samira je. Možeš li me molim te nazvati? Kako si?” Na to je paša odgovorio: “Moram te ispraviti, dragi moj sine; ja nisam ničija majka i nemam svoje djece.” Samira se zatim suočila s Pašom, priznajući njihovu obiteljsku vezu i otkrivši da je dobila Pašin broj telefona. Pita je zašto Pasha još nije prihvatio njezin zahtjev za prijateljstvo na Facebooku. Pašu je zbunilo prezime Samiri.
U mladosti je bila poznata kao Muhić, a sada je na raznim društvenim mrežama prepoznaju kao Šahinović. Upravo u tom trenutku Samira je Paši otkrila divnu vijest. Samira je nakon udaje u Belgiji preuzela prezime Šahinović i trenutno živi u sretnoj zajednici s dvoje djece. Od tog telefonskog poziva do danas ništa se nije promijenilo. Od tada se pojavila godišnja tradicija koja uključuje međusobne posjete. Samira putuje u Pašinu rezidenciju, a Paša joj uzvrati posjetom. Intrigantan element ovog odnosa je prisutnost Samirina biološkog oca tijekom tih posjeta. Bez obzira na situaciju, Samirine radnje u spašavanju očevog djeteta postavile su osnovu za njezinu trenutnu ulogu odane kćeri i Pashi i svojim biološkim roditeljima.
