U životu se često nađemo u situacijama koje nam nisu prijatne a nekada su i ponižavajuće kao što se desilo ovoj ženi koja je svoju ispovijest podijelila na društvenim mrežama.
Nisam mislio da će život imati puno humora, ali zadnji dan sam to doživio na vlastitoj koži. Kao babica upoznata sam s najljepšim dijelovima tuđih života. Međutim, ovaj porod je bio sasvim drugačiji, bio je to sudar prošlosti i sadašnjosti, period u kojem sam se susrela s boli za koju sam mislila da sam je odavno preboljela. Ispred mene žena koju sam odmah prepoznao, ta žena je bila ona zbog koje sam izgubio sve svoje ranije izgrađene stvari. Ista osoba koju je moj partner napustio; nakon godina predanosti, planova i zajedničkih snova. Sada ću ja biti taj koji će joj pomagati pri porodu.
- Bio je prisutan, ali samo nekoliko metara dalje, iza ulaza. Čekao je, s uzbuđenjem, da ga njegovo dijete zagrli i podrži, žena koju je izabrao umjesto mene. Kad sam ga srela u hodniku, srce mi se ubrzalo, ali ne od sreće, nego od boli. Njegov osmijeh, nervozno stisnute ruke, pogled pun ljubavi… Sve ono što sam prije od njega dobivala, sada je bilo namijenjeno drugome. Ponašao sam se profesionalno, što i nalaže moj posao. Ruke su mi bile mirne, riječi su mi bile utješne, ali u meni sam bila povrijeđena. Svaki njezin uzdah, kao i njegovi glasovi iz hodnika, podsjetili su me na ono što sam mogao biti, a nikad nisam.
Nisam mogao ne vjerovati, to sam trebao biti ja. Očekivao sam ovu pojavu.” Posvetio sam mu pet godina. Pet godina se odrekla svega – od najobičnijih doručaka do najvećih snova o egzistenciji. Razgovarali smo o djeci, imena su im odabrana iz šale, namjeravali smo gdje živjeti. Pretpostavio sam da je to temelj vječne stvari. Nakon toga je stigla. Umjesto da nam pomogne, on je pobjegao. Nije se uspio vratiti. Odabrao je koga želi izabrati. Dok sam stajao pokraj nje, promatrajući je kroz najintimniji dio njezina postojanja, doživio sam kombinaciju ponosa na njezine vlastite sposobnosti i boli povezane sa svim gubicima.
U očima joj nije bilo traga žaljenja: možda me čak povrijedila više nego što se sjećam. A od mene se tražilo da šutim, poštovan, kako bih joj pomogao, jer to je ono što radim. U trenutku kada je čuo bebin plač, to ga je potpuno slomilo. Pojurio je unutra, a lice mu je izražavalo radost. Promatrao me, ali nije uspio ništa pokazati. Kao da smo posjetitelji. Zgrabio je svoje dijete, zagrlio je i poljubio svoje dijete u čelo. Stajao sam u sjeni blizu prizora koji je nekada bio moj san. U mislima su mi odzvanjale njegove stare riječi: “Bit ćeš majka moje djece.”
I sada su ta djeca krenula za mnom, ali ne i za njima. Nije zamišljeno kao odraz mog života, već njihovog. Bila je to bolna spoznaja dubine rane za koju sam mislio da postoji. No, unatoč boli, znala sam da to nije moj kraj. Ozlijeđen sam, ali nisam potpuno uništen. Moji snovi nisu potpuno nestali, ali su samo poprimili druge oblike. Moje srce još uvijek ima sposobnost voljeti, ali sada razumijem da ne smijem dopustiti da netko novi preuzme njegovu zaštitu. Njegova odluka nije primjer mog neuspjeha. To je samo znak drugačijeg puta kojim idem, a to je drugačija vrsta rođenja, nešto što možda postoji u meni, kao i za mene. Možda je prerano vidjeti nešto pozitivno u toj slici.
Mogu proći mjeseci ili godine dok se patnja ne smanji. No, jednu istinu znam: doživio sam trenutak koji bi mnoge uništio. Zadržao sam svoj položaj na nogama, unatoč svom unutarnjem neuspjehu. Ovo je dokaz moje sposobnosti da preživim sve. I možda ću jednog dana, kad rana bude zacijeljena, shvatiti da je upravo taj trenutak (trenutak kad sam pomogao u rađanju života koji nije bio moj) zapravo bio početak moje vlastite renesanse.
