Gubitak voljene osobe je bolan i ljudi jako dugo pate i nedostaje im taj neko ko je preminuo. Ukoliko je smrt pokojnika nastupila u kući u kojoj je živio potrebno je ispoštovati neke običaje.
Gubitak drage osobe jedan je od najrazornijih emocionalnih učinaka koje osoba može doživjeti. Bol zbog gubitka drage osobe često je nepovratna i ne može se lako pretplatiti na nju. Iako plakanje nije moguće, mnogi ljudi traže tradicionalne običaje i vjerske prakse kako bi pronašli utjehu i smisao u ovim teškim situacijama. U mnogim krajevima, posebno u Srbiji, ova tradicija je izvedena iz narodnih i vjerskih tradicija sa snažnom prisutnošću u Bibliji. Bez obzira na razlike među regijama, svi imaju isti cilj: iskazati poštovanje prema preminulima, pružiti utjehu ožalošćenima i pružiti duhovnu potporu duhu koji odlazi. Jedan od najčešćih izraza tuge u srpskoj kulturi je nošenje crnog.
- Nakon smrti voljene osobe, članovi obitelji obično oblače tamnu odjeću, a žene će često nositi crne šalove, dok će muškarci nositi crne trake ili tamne košulje. Ranije se strogo provodila ta praksa – godina bez slavlja, vjenčanja i drugih veselja. Danas je ovo razdoblje naricanja obično skraćeno, traje 40 dana ili do godinu dana, ovisno o obiteljskoj tradiciji i osobnim emocijama. Unatoč promjeni oblika, duhovni značaj prakse žalovanja još uvijek je očit. Zanimljivo, služba krštenja u tradicionalnoj vjeri nije prestala. Upravo suprotno – i dalje se slavi, ali bez imalo buke i formalnosti.
Smatra se da u tom trenutku obitelj sudjeluje u molitvi, uz održavanje sjećanja na pokojnika, obitelj održava i duhovni sklad kroz vjeru. Srpska narodna kultura također obuhvaća mnoge ideje o smrti. Primjerice, smatralo se riskantnim spavati dok je tijelo pokojnika još u stanu, jer se vjerovalo da će to dovesti do susreta smrti i odlaska sljedećeg. Kao rezultat toga, ljudi bi često spavali s pokojnikom cijelu noć. Ako je osoba umrla s još otvorenim očima, očekivalo se da će prvi koji pokojnika opazi ubrzo i sami stradati.
Ove ideje, iako se danas češće smatraju legendom, nekoć su se smatrale činjenicama i prenosile su se s roditelja na dijete. Uz vjerovanja postojali su i brojni zaštitnički obredi. Na primjer, ako je pokojnik imao šibice u džepu, to bi navodilo na vjerovanje da bi mogao postati vampir, zbog čega bi tijelo bilo dodatno zapečaćeno simboličnim ubodom pribadače. Prozori i vrata su ostavljeni nepokriveni kako bi duh mogao lakše izaći iz sobe, dok su se ogledala prekrivala kako duh ne bi mogao ostati u sobi sa živima. Neki su čak preokrenuli smjer namještaja i pažljivo čuvali vodu kojom se kupa pokojnik, jer se to smatralo opasnim.
Kada se vratite na groblje, tradicija nalaže da nikada ne idete istim putem kojim ste došli. Taj čin ima simboličnu svrhu – smatra se da se njime sprječava da duh pokojnika prati obiteljski dom. U nekim krajevima postoje i neobičnije tradicije, poput izrade lutke s licem pokojnika, koju slijede žene iz obitelji i konačno je se riješe. Ovaj običaj, iako danas neuobičajen, u prošlosti je imao značajnu duhovnu važnost, posebno kada je pokojnik bio član obitelji koji je bio vrlo blizak.
Jedna specifična tradicija u istočnoj Srbiji je praksa “otkupa pokojnika”, koja se primjenjuje kada su dva člana obitelji rođena u istom mjesecu. Očekivalo se da će, ako jedan od njih umre, drugi uskoro uslijediti. Zbog toga se poduzima simboličan čin prekida te veze. U zaječarskom okrugu rodbinu na groblju pokrivaju zemljanom kožom kako bi spriječili smrt i odabrali sljedeću žrtvu. Na komemorativnim službama, svečanostima posvećenim pokojnicima, posebno je važno poštovati raspored za stolom. Na primjer, u nekim dijelovima Vlaške, zabranjeno je ustati sa stolice dok najstariji ne završi s jelom, što bi dovelo do nesreće za mlađe pojedince.
Ovi propisi spajaju vjerska načela i mitološke temelje, razlika između svetog i svakodnevnog često je nerazlučiva. Unatoč tome što se suvremeni svijet sve više odvaja od ovih tradicija, temeljna poruka je i dalje ista: smrt nije konačno odredište, već sredstvo odavanja počasti, sjećanja i oslobađanja duhovne napetosti. Mnoge se tradicije danas mogu činiti barbarskim ili dalekim, ali one predstavljaju značajno nasljeđe koje nosi važne poruke o našem odnosu prema životu, smrti i društvu.
