1979. godine u Rumi je rođen Milomir Jocović, koji je nosio nadimak Bongo. Prvih sedam godina života odrastao je u nefunkcionalnom kućanstvu u Maloj Remeti, gdje je bila učestala konzumacija alkohola njegovih roditelja što je svakako stvaralo velike probleme. Socijalni radnici su tada intervenirali i selili su ga u nekoliko udomiteljskih domova, ali nažalost, nitko od njih nije mu pružio potrebnu brigu i pažnju.
Nakon što je stigao u Dječje selo, krenuo je u svijet bez ikakvih planova ili osobe koju bi nazvao svojom. Unatoč tome, uspio je skovati ispunjenu i dostojanstvenu egzistenciju vlastitim napornim radom i privrženošću ljudskim načelima. Milomir svjedoči o poteškoćama s kojima se suočavao u mladosti, pa tako čak i u dobi od osam godina, pješice bi prešao udaljenost od svog udomiteljskog doma u Irigi do prebivališta svojih roditelja, samo da bi ga dočekala očeva gnjevna kazna. Ipak, ustrajao je i danas je snažna osoba koja ima pozitivan utjecaj na druge oko sebe.
Milomir je, zaintrigiran Dečijimm selom, nakon što je od poznanika čuo za njega, pješice krenuo prema Novom Sadu. Usput su mu ljubazni stranci ponudili prijevoz, pogrešno misleći da ide kući. Dezorijentiran, našao se u nepoznatom gradu i nastavio dalje prema Kamenici. U jednom trenutku, prelazeći most, zamijenio je Dunav s morem i to su bile dogodovštine o kojima je pričao kasnije svojim najmilijim ali i medijima. Godine 1989. našao je dom u Dečijem selu, gdje se s njim ispreplelo mnoštvo sjećanja. Nakon što je završio rad u zavodu, preselio se u Beograd i zbog svoje pekarske vještine dobio posao u pekari.
Život je bio težak, a on je povremeno spavao na klupama u parku ili u napuštenim automobilima dok si nije mogao priuštiti sobu. Osim toga, radio je mnoge teške poslove kako bi dodatno zarađivao i trebalo je tri godine, ali se na kraju vratio u Novi Sad. Jocovićevo srce prepuno je ljubavi prema Novom Sadu, koji smatra najljepšim gradom na svijetu. U ovom srpskom gradu našao je svoj dom i slobodu, te mu je bilo nemoguće da živi negdje drugdje. Jocović je vrijeme proveo radeći u pekarama, da bi se na kraju zaljubio, oženio i dobio sina Vuka. Iako se kasnije razveo, Jocović je osigurao skrbništvo nad svojim djetetom.
Svoje pekarsko umijeće usavršavao je šest godina uz prijatelja Ćazima. Iako je nekada radio iscrpljujućih 28 sati, Ćazim ga nikada nije pritiskao niti grdio, već bi mu na njegovo neznanje uputio lijepe riječi i savjete, koji su mu kasnije mnogo značili. Jocovićeva nepokolebljiva predanost pekari osigurala je da vitrina nikada nije bila prazna, čime je zaradio Ćazimovo priznanje. Kasnije je Ćazim pomogao Jocoviću da otvori svoju pekaru, što je bio čin dobrote na kojem mu je zauvijek zahvalan. Navodi da je jedinu kamatu dobio tu što je dao obečanje Ćazimu da će i on isto tako nekome pomoći kome bude trebalo, a s obzirom da je vlasnik pekara već nekoliko godina unazad, njegovi radnici ističu da je izuzetno koretktan prema svojim zaposlenicima.
