Mozak kao da je godinama bio izložen alkoholu: šta je Natalija Behtereva vidjela na snimku zdravog čovjeka

Behtereva je dugo posmatrala snimak, a zatim je pozvala svoju asistentkinju. „Dođi odmah.“ Kada je mlada naučnica ušla u laboratoriju, Behtereva se nije ni okrenula, već joj je samo pokazala ekran. Asistentkinja je pažljivo pogledala snimak, a zatim još jednom provjerila podatke. „Da li je ovo greška?“ „Ne“, tiho je odgovorila Behtereva. „Sve sam provjerila tri puta.“

U prostoriji je zavladala neprijatna tišina, jer se pred njima otvorilo pitanje koje je mnogo ozbiljnije od štetnosti alkohola: da li čovjek može svakodnevnim navikama i dugotrajnim psihičkim opterećenjem da naruši funkcionisanje svog mozga, čak i kada ne koristi alkohol ili druge štetne supstance?

Život koji je izgledao besprekorno

Inženjer je živio kao hiljade drugih ljudi. Budio se umoran, odlazio na posao opterećen brigama i tokom dana neprestano razmišljao o mogućim problemima. Plašio se da će izgubiti posao, unaprijed je zamišljao neuspjehe i u mislima iznova proživljavao situacije koje su ga uznemiravale. Najveći problem bio je u tome što nije uspijevao da napravi razliku između stvarne opasnosti i scenarija koje je sam stvarao u svojoj glavi.

Upravo je to jedna od najvažnijih zamki ljudske psihe. Mozak reaguje na stresne misli i zamišljene prijetnje, čak i kada se opasnost zapravo ne događa. Pomisao da bi neko mogao da izgubi posao, da neće uspjeti da riješi problem ili da ga čeka loša budućnost može da izazove stvarnu emocionalnu i tjelesnu reakciju. Kada se takva stanja ponavljaju, organizam aktivira mehanizme odgovora na stres, uključujući lučenje kortizola — hormona koji ima važnu ulogu u kratkotrajnim stresnim situacijama, ali dugotrajna izloženost stresu može negativno da utiče na san, raspoloženje, koncentraciju i pamćenje.

Kada alarm ne prestaje da zvoni

Zamislite protivpožarni alarm koji se oglašava bez prestanka, danima i nedjeljama. U početku biste pokušavali da pronađete uzrok, zatim biste postali nervozni, a na kraju biste se toliko navikli na zvuk da biste jedva mogli da funkcionišete. Slično se može dogoditi i kada osoba stalno očekuje najgore i u mislima ponavlja negativne poruke poput „neću uspjeti“, „opet ću sve pokvariti“, „sve je uzalud“, „ja sam gubitnik“ ili „od mog života nema ništa“.

Ovakve rečenice same po sebi ne uništavaju mozak, ali stalno negativno razmišljanje može da doprinese održavanju anksioznosti, osjećaju bespomoćnosti i hroničnom stresu. Dugotrajna izloženost stresu može da utiče na različite moždane funkcije — posebno se pominju prefrontalni korteks, koji učestvuje u donošenju odluka, planiranju i kontroli ponašanja, kao i hipokampus, važan za pamćenje i učenje. Čovjek i dalje odlazi na posao, razgovara sa ljudima i obavlja svakodnevne obaveze, ali se iznutra može osjećati kao da je neprestano pod pritiskom.

U tekstovima koji se pripisuju Behterevoj pominje se eksperiment iz osamdesetih godina, u kojem je navodno učestvovalo 20 dobrovoljaca podijeljenih u dvije grupe. Prva grupa je, prema ovom opisu, svakodnevno ponavljala negativne rečenice poput „ništa neću postići“, „moj život ide nizbrdo“, „sve upropastim“ i „ništa dobro me ne čeka“. Druga grupa izgovarala je neutralne rečenice, bez negativnog emocionalnog sadržaja. Navodno je nakon mjesec dana obavljeno novo snimanje mozga, a rezultati su pokazali razlike u aktivnostima pojedinih moždanih regija, kao i promjene u pažnji, koncentraciji i brzini reagovanja.

Najopasnija riječ: „nikada“

Ono što nauka zaista prepoznaje jeste povezanost dugotrajnog stresa, emocionalnog opterećenja i promjena u kognitivnom funkcionisanju. Još jedna važna stvar jeste da negativne misli nisu isto što i negativne riječi — nije presudno samo ono što osoba izgovara, već i koliko dugo je opterećena brigama, koliko su one intenzivne i da li ima mogućnost da se odmori i izbori sa stresom.

U priči koja se pripisuje Behterevoj posebno se izdvaja jedna riječ: „nikada“. Nikada neću uspjeti. Nikada se ništa neće promijeniti. Nikada neću biti srećan. Nikada neću pronaći izlaz. Nikada mi neće oprostiti. Na prvi pogled, riječ je sasvim obična i svakodnevna, ali u ovakvim rečenicama ona ima mnogo snažniju poruku — njome osoba sebi sugeriše da je određeni problem trajan, da ne postoji mogućnost promjene i da nema razloga da pokušava da pronađe rješenje.

Kada neko stalno razmišlja na takav način, može da izgubi motivaciju, odustane od pokušaja i počne da doživljava prepreke kao nešto što se ne može prevazići. Zato je korisno obratiti pažnju na apsolutne zaključke koje donosimo u trenucima razočaranja — jedan neuspjeh ne znači da ćemo zauvek biti neuspješni, kao što ni težak period ne znači da će cijeli život biti takav.

Zašto je riječ „još“ važna

Jednostavna promjena u načinu razmišljanja može da pomogne da se situacija sagleda realnije. Umjesto da sebi govorite „nikada neću uspjeti“, pokušajte sa rečenicom „još nisam uspio“. Umjesto „nikada neću biti srećan“, recite „trenutno se ne osjećam srećno“. Razlika možda djeluje mala, ali mijenja način na koji posmatramo problem — prva rečenica zatvara mogućnosti, dok druga ostavlja prostor za promjenu, učenje i napredak.

Riječ „još“ podsjeća da nešto nije završeno i da trenutne okolnosti ne moraju da određuju budućnost. Ona ne znači da će se sve samo od sebe riješiti, već da postoji mogućnost da se okolnosti promijene i da čovjek može da preduzme određene korake.

Možda je najzanimljiviji dio ove priče upravo to koliko se lako prepoznajemo u svakodnevnim rečenicama koje izgovaramo gotovo automatski. Čovjek se ujutru probudi i pomisli: „opet isti dan“. Zatim se seti obaveza i zaključi da ništa neće stići da uradi. Na poslu očekuje kritiku, kod kuće razmišlja o problemima, a pred spavanje se vraća na sve ono što nije uspio da završi. Tako prolaze dani, nedjelje i godine, dok negativan unutrašnji dijalog postaje navika koju više i ne primjećujemo.

Takav način razmišljanja može da pojača osjećaj nezadovoljstva, podstakne zabrinutost i oteža suočavanje sa svakodnevnim izazovima. To ne znači da čovjek mora da bude stalno nasmejan ili da potiskuje neprijatne emocije, već da nauči da prepozna kada ga sopstvene misli dodatno opterećuju. Rješenje nije u tome da se svakog jutra prisiljavamo da budemo srećni niti da ponavljamo rečenice u koje ne vjerujemo — mnogo je korisnije da naučimo da realnije sagledamo situacije i da ne donosimo konačne zaključke na osnovu jednog lošeg dana.

Umjesto rečenice „sve je propalo“, možemo da kažemo: „ovo nije ispalo kako sam želio, ali mogu da pokušam ponovo.“ Umjesto „ne mogu ništa da promijenim“, možemo da razmislimo šta je makar jedan mali korak koji možemo da preduzmemo. Korisno je i da obratimo pažnju na navike koje pomažu očuvanju mentalnog zdravlja: dovoljno sna, redovna fizička aktivnost, razgovor sa bliskim ljudima, vrijeme za odmor i traženje stručne pomoći kada stres i anksioznost počnu da ometaju svakodnevni život.

Čovjek ne može da kontroliše sve što mu se događa, ali može da nauči da drugačije reaguje na probleme i da ne pretvara trenutne teškoće u doživotne presude. Rečenice poput „još nisam pronašao rješenje“, „mogu da pokušam ponovo“ i „ovo je težak period, ali ne mora zauvek da traje“ ne predstavljaju lažni optimizam, već realističniji pogled na život — i upravo u tome je njihova vrijednost: podsjećaju nas da neuspjeh nije konačan, da promjena zahtijeva vrijeme i da nijedan težak trenutak ne mora da bude posljednja riječ.