Osobe koje su odrasle bez dovoljno ljubavi, podrške i razumijevanja ponekad razviju navike kojih nisu ni svjesne. Neki ljudi stalno sumnjaju u sebe, teško prihvataju pohvale i osjećaju potrebu da svima udovolje. To je posljedica onoga kako su tretirani kada su bili mali. U nastavku sazajte više.

Ljudi koji su imali teško djetinjstvo često razviju ovih 5 navika: Neke ih prate cijelog života, a da toga nisu ni svjesni!

U današnjem članku govorimo o tome kako teško djetinjstvo može uticati na ponašanje, osjećanja i odnose u odrasloj dobi. Mnogi ljudi odrastali su u porodicama u kojima nije bilo dovoljno razumijevanja, podrške ili osjećaja sigurnosti. Takva iskustva kod nekih osoba mogu ostaviti tragove koji se godinama kasnije pojavljuju kroz strah od grešaka, pretjeranu potrebu za kontrolom ili stalno ugađanje drugima. Posebno je zanimljivo što ljudi često nisu svjesni da su određene navike razvili još kao djeca kako bi se lakše nosili s teškim situacijama. Iako ovi obrasci ponekad otežavaju svakodnevni život, njihovo prepoznavanje može predstavljati važan korak prema promjeni. U nastavku donosimo pet ponašanja koja se mogu povezati s teškim iskustvima iz djetinjstva i objašnjavamo kako ih je moguće postepeno mijenjati.

Djetinjstvo predstavlja važno razdoblje tokom kojeg ljudi razvijaju prve predstave o sebi, drugim osobama i svijetu koji ih okružuje. Način na koji roditelji ili druge bliske osobe reaguju na dječije potrebe može uticati na osjećaj sigurnosti, samopouzdanje i sposobnost izražavanja emocija.

Kada dijete odrasta uz razumijevanje i podršku, dobija priliku da razvija povjerenje u sebe i ljude oko sebe. Međutim, ako su svakodnevicu obilježavali česti sukobi, nepredvidive reakcije odraslih, pretjerana kritika ili emocionalno zanemarivanje, dijete može naučiti drugačije načine prilagođavanja.

Takvi obrasci u određenom trenutku mogu imati zaštitnu funkciju. Dijete koje pažljivo prati raspoloženje roditelja možda pokušava izbjeći sukob, dok ono koje stalno nastoji biti savršeno može pokušavati dobiti pohvalu ili prihvatanje.

Problem se može pojaviti kada se isti načini reagovanja nastave i u odrasloj dobi, čak i kada okolnosti više nisu iste.

Važno je naglasiti da teško djetinjstvo ne određuje nečiju budućnost. Ljudi različito reaguju na rana iskustva, a na razvoj ličnosti utiču brojni faktori, uključujući kasnije odnose, podršku i životne okolnosti.

1. Teško prihvataju pohvale i stalno sumnjaju u vlastite sposobnosti

Jedna od navika koja se može razviti kod osoba koje su odrastale uz učestalu kritiku jeste umanjivanje vlastitih uspjeha.

Zamislite osobu koja dobije pohvalu na poslu zbog dobro obavljenog zadatka. Umjesto zadovoljstva, ona odmah pokušava objasniti da posao nije bio naročito težak ili da je jednostavno imala sreće.

Čak i kada drugi jasno prepoznaju njen trud, takva osoba može imati osjećaj da pohvalu nije zaslužila.

Ovakav način razmišljanja ponekad je povezan s iskustvima iz djetinjstva tokom kojeg su greške bile naglašavane mnogo više nego uspjesi.

Ako je dijete često slušalo da nije dovoljno dobro, da se mora više truditi ili da su njegova postignuća beznačajna, može početi vjerovati da njegova vrijednost zavisi od stalnog dokazivanja.

Kasnije se takvo uvjerenje može pojaviti kroz nesigurnost, strah od novih izazova ili pretjeranu osjetljivost na kritiku.

Osoba može izbjegavati prijavljivanje za bolji posao, javni nastup ili ostvarivanje određenog cilja jer unaprijed pretpostavlja da neće uspjeti.

 

Ipak, teško prihvatanje pohvala ne mora uvijek poticati iz djetinjstva. Na to mogu uticati temperament, trenutni stres, društvena očekivanja i brojna druga iskustva.

Jedan od malih koraka prema promjeni jeste jednostavno prihvatiti kompliment bez dodatnog objašnjavanja.

Umjesto automatskog umanjivanja uspjeha, osoba može pokušati prepoznati koliko je truda uložila i zašto je određeni rezultat za nju važan.

2. Žele da sve bude savršeno i teško sebi opraštaju greške

Drugi obrazac ponašanja koji se ponekad povezuje s nepovoljnim iskustvima iz djetinjstva jeste izražen perfekcionizam.

Na prvi pogled, težnja ka visokim standardima može djelovati kao pozitivna osobina. Takvi ljudi često su odgovorni, vrijedni i veoma posvećeni svojim obavezama.

Međutim, problem nastaje kada želja za dobrim rezultatom preraste u stalni strah od pogreške.

Osoba može satima provjeravati već završen posao, osjećati veliku nelagodu zbog sitnih propusta ili biti nezadovoljna čak i kada ostvari odličan rezultat.

U nekim slučajevima korijeni ovakvog ponašanja mogu se nalaziti u djetinjstvu tokom kojeg je prihvatanje bilo povezano s postignućima.

Dijete koje je dobijalo pažnju prvenstveno kada ostvari odlične ocjene ili ispuni očekivanja odraslih može razviti uvjerenje da mora biti uspješno kako bi zaslužilo ljubav i poštovanje.

Takva očekivanja kasnije se mogu prenijeti na posao, partnerske odnose i roditeljstvo.

Čak i obične svakodnevne situacije mogu postati izvor pritiska jer osoba smatra da ništa ne smije prepustiti slučaju.

Posljedice mogu uključivati emocionalnu iscrpljenost, odgađanje obaveza i povećanu zabrinutost.

Ponekad perfekcionizam čak otežava završavanje zadataka jer osoba stalno pronalazi nešto što bi mogla dodatno popraviti.

Važno je razlikovati zdravu ambiciju od obrasca u kojem svaka greška postaje razlog za snažno samokritikovanje.

Promjena može započeti prihvatanjem činjenice da je pogreška sastavni dio učenja.

Postavljanje ostvarivih ciljeva i razlikovanje važnih zadataka od sitnica koje ne zahtijevaju savršenstvo može smanjiti nepotreban pritisak.

3. Stalno analiziraju tuđe raspoloženje i pokušavaju predvidjeti probleme

Treća navika može se prepoznati kod osoba koje obraćaju izuzetno mnogo pažnje na promjene u ponašanju drugih ljudi.

Takva osoba često primjećuje sitne detalje u tonu glasa, izrazu lica ili načinu razgovora.

Ako kolega djeluje neraspoloženo, može odmah pomisliti da je nešto pogrešno uradila. Ako partner odgovori kratkom porukom, može satima razmišljati o tome postoji li neki problem.

Ovaj obrazac ponekad se razvija u djetinjstvu obilježenom nepredvidivim reakcijama odraslih.

Dijete koje nije znalo hoće li roditelj određenog dana biti smiren ili ljut moglo je naučiti stalno posmatrati njegovo ponašanje kako bi izbjeglo neprijatne situacije.

Takva pojačana budnost može predstavljati način prilagođavanja nesigurnom okruženju.

Međutim, kada se nastavi u odrasloj dobi, može postati iscrpljujuća.

Osoba može osjećati potrebu da unaprijed pripremi odgovore za različite situacije, izbjegava neslaganja ili pokušava kontrolisati okolnosti koje zapravo nisu pod njenom kontrolom.

Posebno teško može biti u bliskim odnosima, gdje povjerenje podrazumijeva i prihvatanje određene neizvjesnosti.

Stalno analiziranje tuđih reakcija može otežati opušten razgovor i stvoriti nepotrebne nesporazume.

Važno je, ipak, naglasiti da pažljivo praćenje tuđeg ponašanja nije samo po sebi dokaz teškog djetinjstva niti psihološkog poremećaja.

 

Kod nekih ljudi riječ je jednostavno o izraženoj osjetljivosti na društvene signale.

Problem postoji onda kada takvo ponašanje izaziva značajan stres ili ograničava svakodnevno funkcionisanje.

Jedan od korisnih koraka jeste naučiti razlikovati stvarne znakove problema od pretpostavki koje nastaju iz straha.

Umjesto stalnog nagađanja, često je jednostavnije i zdravije postaviti jasno pitanje ili otvoreno razgovarati o situaciji koja izaziva nelagodu.

4. Teško govore „ne“ i osjećaju krivicu kada misle na sebe

Jedan od čestih problema u međuljudskim odnosima jeste nemogućnost postavljanja zdravih granica.

Neki ljudi pristaju na usluge, obaveze i zahtjeve drugih čak i kada za njih nemaju vremena ili energije.

Takva osoba može ostati duže na poslu kako bi pomogla kolegi, odustati od vlastitih planova zbog prijatelja ili stalno preuzimati odgovornost za tuđe probleme.

Iako pomaganje drugima predstavlja važan dio kvalitetnih odnosa, teškoće nastaju kada osoba gotovo nikada ne uzima u obzir vlastite potrebe.

Ovakvo ponašanje ponekad je povezano s iskustvima iz porodica u kojima se od djeteta očekivalo da bude poslušno, ne pravi probleme i stavlja osjećanja drugih ispred svojih.

Ako dijete nauči da će izražavanje vlastitih potreba izazvati kritiku, odbacivanje ili sukob, može početi vjerovati da je sigurnije uvijek se prilagođavati.

U odrasloj dobi takvo uvjerenje može dovesti do pretjeranog ugađanja drugima.

Osoba se može bojati da će izgubiti prijateljstvo ili ljubav ako odbije određeni zahtjev.

Zbog toga čak i jednostavna riječ „ne“ može izazvati snažan osjećaj krivice.

Dugoročno, ovakav obrazac može dovesti do iscrpljenosti, nezadovoljstva i osjećaja da drugi ne poštuju njene granice.

U zdravim odnosima, međutim, postoji prostor da obje strane izraze svoje potrebe i mogućnosti.

Postavljanje granica ne znači nedostatak ljubavi ili sebičnost, nego razumijevanje vlastitih mogućnosti.

Promjena može početi jednostavnim situacijama u kojima osoba jasno, ali ljubazno objašnjava da nešto ne može uraditi.

S vremenom takvi mali koraci mogu pomoći u razvijanju samopouzdanja i osjećaja da vlastite potrebe zaslužuju jednaku pažnju kao i potrebe drugih.

5. Teško se opuštaju jer imaju osjećaj da uvijek nešto moraju raditi

Još jedan obrazac koji se može pojaviti kod osoba s teškim iskustvima iz djetinjstva jeste stalna potreba za aktivnošću i osjećaj nelagode tokom odmora.

Takvi ljudi često imaju utisak da moraju biti korisni kako bi opravdali svoje vrijeme.

Čak i kada završe sve obaveze, teško im je sjesti i uživati u slobodnom trenutku.

Umjesto odmora, počinju razmišljati o tome šta još trebaju uraditi, kome pomoći ili koji zadatak nisu dovoljno dobro završili.

Ovakvo ponašanje ponekad može biti povezano s odrastanjem u okruženju u kojem su rad, poslušnost i ispunjavanje očekivanja predstavljali glavne načine dobijanja pohvale.

Ako je dijete sticalo utisak da vrijedi samo kada nešto postiže ili pomaže drugima, može razviti teškoće s prihvatanjem odmora kao normalne potrebe.

Kasnije se to može odraziti na ravnotežu između posla i privatnog života.

Neki ljudi preuzimaju previše obaveza, teško traže pomoć i osjećaju krivicu kada odvoje vrijeme samo za sebe.

Važno je razumjeti da odmor nije nagrada koju treba zaslužiti isključivo nakon potpunog iscrpljivanja.

On predstavlja sastavni dio očuvanja fizičkog i emocionalnog zdravlja.

Naravno, visoka radna disciplina sama po sebi ne znači da osoba ima neriješene probleme iz djetinjstva. Razlog za zabrinutost postoji kada stalna aktivnost izaziva iscrpljenost i kada osoba više ne uspijeva uspostaviti zdravu ravnotežu.

Kako iskustva iz djetinjstva utiču na odrasle odnose?

Rani odnosi s roditeljima i drugim važnim osobama mogu uticati na način na koji kasnije doživljavamo bliskost, povjerenje i sukobe.

Osoba koja je u djetinjstvu dobijala malo emocionalne podrške može u odrasloj dobi imati poteškoće s izražavanjem osjećanja ili traženjem pomoći.

Neki ljudi postaju pretjerano samostalni jer su rano naučili da se moraju oslanjati prvenstveno na sebe.

Drugi mogu snažno strahovati od napuštanja i često tražiti potvrdu da su voljeni i prihvaćeni.

Ovi obrasci nisu univerzalni i ne pojavljuju se kod svih ljudi koji su imali teško djetinjstvo.

Na razvoj emocionalnih odnosa utiču temperament, kasnija iskustva, podrška okoline i brojne druge okolnosti.

Ipak, razumijevanje vlastitih reakcija može pomoći osobi da jasnije prepozna zašto je određene situacije posebno uznemiruju.

Na primjer, neko može shvatiti da intenzivan strah od kritike nije nužno povezan s trenutnim odnosom, nego s ranije naučenim očekivanjem negativne reakcije.

Takva spoznaja ne uklanja automatski problem, ali može otvoriti prostor za drugačiji odgovor.

Umjesto povlačenja, osoba može pokušati razgovarati. Umjesto automatskog izvinjavanja, može razmotriti postoji li stvaran razlog za osjećaj krivice.

Na taj način postepeno se razvijaju sigurniji i otvoreniji međuljudski odnosi.

Kako prepoznati stare obrasce i početi ih mijenjati?

Prvi korak prema promjeni često jeste prepoznavanje situacija u kojima se određeno ponašanje ponavlja.

Osoba može primijetiti da gotovo uvijek umanjuje komplimente, preuzima previše odgovornosti ili pretpostavlja da su drugi ljuti čak i kada za to nema jasnih dokaza.

Korisno može biti razmišljanje o tome šta se događa neposredno prije takve reakcije.

Koja situacija izaziva nelagodu? Koje se misli pojavljuju? Postoji li drugačije objašnjenje onoga što se dogodilo?

Vođenje dnevnika može pomoći da se takvi obrasci lakše uoče.

Jednako je važno postavljati male i ostvarive ciljeve.

Osoba koja teško odbija zahtjeve drugih ne mora odmah promijeniti sve odnose. Može početi jednom jednostavnom situacijom u kojoj će jasno izraziti svoje mogućnosti.

Onaj ko stalno umanjuje uspjehe može pokušati prihvatiti pohvalu bez opravdavanja.

Ako se javlja izražen perfekcionizam, korisno može biti određivanje realnog vremena za završetak zadataka i prihvatanje da svaki rezultat ne mora biti savršen.

Podrška bliskih ljudi također može biti važna.

Razgovori u kojima se osoba osjeća saslušano i poštovano mogu doprinijeti razvijanju sigurnijeg odnosa prema vlastitim osjećanjima.

Kada obrasci izazivaju dugotrajnu patnju, anksioznost ili značajne poteškoće u svakodnevnom životu, razgovor s kvalifikovanim psihologom ili psihoterapeutom može biti koristan.

Posebno je važno da osoba ne počne sebe osuđivati zbog načina na koji je ranije reagovala. Ponašanja koja danas stvaraju poteškoće možda su se nekada razvila kao pokušaj prilagođavanja okolnostima u kojima nije bilo dovoljno sigurnosti ili podrške.

Razumijevanje takve povezanosti ne znači da svaku sadašnju poteškoću treba pripisati djetinjstvu. Ljudi se razvijaju tokom cijelog života, a njihove reakcije oblikuju i kasnija iskustva, odnosi i životne promjene.

Promjena obično ne nastaje odjednom. Neko će prvo naučiti mirnije reagovati na kritiku, drugi će postepeno prestati preuzimati tuđe obaveze, dok će trećoj osobi najveći uspjeh biti sposobnost da se odmori bez osjećaja krivice.

Takvi pomaci mogu djelovati mali, ali često predstavljaju značajne promjene u svakodnevnom funkcionisanju. Svaki put kada osoba uspije reagovati drugačije nego ranije, dobija priliku da razvije zdraviji obrazac ponašanja.

Teška iskustva iz djetinjstva mogu ostaviti dugotrajan uticaj, ali ne određuju unaprijed kvalitet budućih odnosa niti sposobnost osobe da pronađe zadovoljstvo u životu. Uz odgovarajuću podršku, vrijeme i rad na sebi, moguće je razvijati sigurnije načine suočavanja sa stresom i jasnije izražavati vlastite potrebe.