Već dugi niz godina se pojavljuju priče sa svih strana o navodnoj krađi beba u bolnicama u našoj regiji . Jedna mlada žena se sada davne 1988 godine porodila u bolnici u Sremskoj Mitrovici alu su joj doktori kako navodi  rekli da je njena beba umrla. Tuga koj je tada osjetila nije se mogla opisati i oporavljala se od svega još godinama.

Ani su nakon poroda rekli da joj je beba preminula, a onda je u dokumentima pronašla nelogičnost koja je promijenila sve

Ana Pejić porodila se 1988. godine carskim rezom u Sremskoj Mitrovici, nakon čega joj je, prema njenom svjedočenju, saopšteno da je dijete preminulo. Godinama je živjela vjerujući u ono što joj je tada rečeno, sve dok 2014. nije počela detaljnije istraživati okolnosti poroda. Najveću sumnju izazvala joj je dokumentacija u kojoj je, kako tvrdi, na jednom mjestu pisalo da je rodila djevojčicu, a na drugom da je preminuo dječak. Od tog trenutka Ana više nije tragala samo za odgovorima o prošlosti – počela je vjerovati da postoji mogućnost da je njeno dijete ipak živo.

Za majku kojoj nakon poroda kažu da je izgubila dijete teško je pronaći riječi koje mogu opisati taj trenutak. U Aninom slučaju, bol je dodatno komplikovana činjenicom da decenijama kasnije tvrdi da je naišla na dokumente koji se međusobno ne podudaraju.

Upravo ta nelogičnost bila je trenutak nakon kojeg je, prema njenim riječima, počela preispitivati cijelu priču koju je do tada prihvatala kao činjenicu. Ono što je više od dvije decenije smatrala tragedijom bez odgovora pretvorilo se u potragu koja traje godinama.

Jedan dokument govorio o djevojčici, drugi o preminulom dječaku

Ana navodi da je prvi put rodila 1988. godine u Sremskoj Mitrovici i da je porod obavljen carskim rezom. Nakon toga joj je, kako tvrdi, rečeno da njena beba nije preživjela.

U godinama koje su uslijedile nije dovodila u pitanje službenu verziju događaja. Međutim, 2014. počela je prikupljati dokumentaciju i detaljnije istraživati ono što se desilo neposredno nakon poroda.

Tada je, prema vlastitom svjedočenju, naišla na podatak koji ju je potpuno zatekao. Na jednom dokumentu bilo je zabilježeno da je rodila djevojčicu, dok je na drugom pisalo da je preminuo dječak.

Za Anu to nije bila beznačajna administrativna greška. Ona je taj nesklad doživjela kao prvi konkretan razlog da posumnja u sve što joj je ranije rečeno.

Posebno bolnim opisuje činjenicu da mnoge majke sa sličnim iskustvima, prema njihovim svjedočenjima, nisu imale priliku vidjeti dijete nakon što im je saopšteno da je preminulo. Upravo odsustvo jasnog oproštaja i potpune dokumentacije kod njih je godinama kasnije otvorilo brojna pitanja.

Ana svoje iskustvo zbog toga ne posmatra samo kao ličnu tragediju, već ga povezuje s pričama drugih roditelja koji su tokom godina javno iznosili slične sumnje.

Potraga je, prema njenim riječima, stigla i do državnih institucija

Nakon što je pronašla neslaganja u dokumentima, Ana je nastavila prikupljati informacije. Tvrdi da je njen slučaj u jednom trenutku stigao i do Ministarstva spoljnih poslova, ali da je upravo na tom nivou potraga naišla na prepreke.

Prema njenim navodima, kroz dokumentaciju diplomatsko-konzularnih predstavništava pojavile su se informacije koje su kod nje dodatno pojačale sumnju da su pojedina djeca mogla biti odvođena iz zemlje.

Ana iz toga izvodi mogućnost da je nešto slično moglo zadesiti i njeno dijete. Međutim, bez nezavisno potvrđenih dokaza nije moguće tvrditi da se upravo takav scenario dogodio u njenom slučaju.

Ona ipak nastavlja potragu vjerujući da bi njena kćerka mogla biti živa i da možda živi izvan zemlje. Upravo ta nada, prema njenom svjedočenju, drži je u potrazi i nakon toliko godina.

Pejić navodi i da je tokom godina razgovarala s ljudima koji su joj prenosili druga slična iskustva. Prema njenim riječima, pojedine osobe koje su odrasle u usvojiteljskim porodicama vjerovale su da ih je biološka majka napustila, što je kasnije otežavalo njihovu odluku da istraže porijeklo.

Ona tvrdi i da postoje ljudi koji možda uopšte ne znaju da su usvojeni. Takve navode treba posmatrati kao dio njenog svjedočenja, a ne kao potvrđenu činjenicu za sve slučajeve o kojima govori.

Priča o babici iz Bijeljine jedan je od slučajeva koje Ana navodi kao primjer

Među pričama koje je Pejić javno prepričavala posebno se izdvaja slučaj muškarca rođenog početkom osamdesetih godina. Prema njenom svjedočenju, istinu o njegovom porijeklu navodno je pred smrt otkrila babica koja je učestvovala u jednom porodu u Foči.

Prema toj priči, tokom poroda došlo je do tragedije u kojoj je jedna beba preminula. Babica je, kako se navodi, zbog straha i okolnosti povezanih s porodicom djeteta odlučila napraviti zamjenu i porodilji predati drugo novorođenče.

Ana tvrdi da je riječ bila o muškoj bebi iz srpske porodice koja je zatim odrasla uz muslimansku porodicu, a kasnije otišla u Australiju, ne znajući da osobe koje smatra svojim roditeljima nisu njegovi biološki roditelji.

Godinama poslije, prema toj verziji događaja, muškarac je saznao istinu zahvaljujući ispovijesti babice i odlučio pronaći biološku porodicu.

Prema njenim riječima, muškarac je bio spreman čak i promijeniti vjeru kako bi se približio porodici iz koje biološki potiče. Ana navodi da su ga njegovi biološki roditelji prihvatili mirno i bez sukoba.

Ipak, kako tvrdi, porodica nije željela javno iznositi detalje priče. Zbog toga su mnogi njeni elementi ostali poznati prvenstveno kroz svjedočenja i prepričavanja, a ne kroz javno dostupnu dokumentaciju.

Ana i dalje vjeruje da bi jednog dana mogla pronaći svoje dijete

Prošlo je mnogo godina od poroda koji je obilježio njen život, ali Pejić kaže da od potrage nije odustala. Njena nada počiva na uvjerenju da u dokumentima i svjedočenjima još postoje informacije koje bi mogle dovesti do odgovora.

Za nju se cijela priča više ne svodi samo na pitanje šta se dogodilo 1988. godine. Radi se i o potrebi da konačno dobije pouzdano objašnjenje zbog čega se podaci u dokumentaciji, kako tvrdi, razlikuju i šta se zaista dogodilo nakon poroda.

Najbolji mogući dokaz u slučaju da pronađe osobu za koju sumnja da je njeno dijete bila bi odgovarajuća DNK analiza. Tek takvo poređenje moglo bi potvrditi ili odbaciti biološko srodstvo, bez oslanjanja na pretpostavke i sjećanja stara nekoliko decenija.

Upravo zato priče poput Anine treba iznositi pažljivo. Sumnje roditelja zaslužuju ozbiljno razmatranje i institucionalne odgovore, ali istovremeno nije odgovorno predstavljati tvrdnju o krađi djeteta kao utvrđenu činjenicu dok za to ne postoje potvrđeni dokazi.

Ana, međutim, kaže da joj upravo mogućnost da odgovori još postoje daje snagu da nastavi. Vjeruje da bi negdje mogla živjeti žena koja ne zna da je njena biološka majka već godinama traži.

Za majku koja je decenijama nosila pitanje šta se dogodilo s njenim djetetom, pronalazak istine značio bi više od razrješenja administrativne nedoumice. Značio bi odgovor na pitanje koje je obilježilo veliki dio njenog života.

Dok se to ne dogodi, Ana Pejić ostaje pri uvjerenju da potraga nije završena. Dokumenti koje smatra spornim, priče drugih roditelja i slučajevi za koje je tokom godina čula održavaju njenu nadu da će jednoga dana doći do informacije koja će konačno povezati sve dijelove priče.

Njena najveća želja ostaje ista – da sazna šta se dogodilo s djetetom koje je rodila i, ako se pokaže da je živo, da konačno dobije priliku da ga upozna. Sve dok pouzdan odgovor ne postoji, između tragedije koja joj je saopštena 1988. i sumnje koja se pojavila mnogo godina kasnije ostaje prostor ispunjen pitanjima na koja još uvijek traži odgovore.

“`