Danas za pripadnice ljepšeg pola imamo jedan savjet i pouku a tiče se njihovog ponašanja kada sebe stavljaju uvijek na posljednje mjesto i nikada se ne štede. Većina žena odbija da traži pomoć i sve obaveze pokušavaju da riješe same. To se posebno odnosi na kuću i porodicu a time ne postižu apsolutno ništa dobro za sebe.

Žene koje uvijek kažu „mogu ja“ često nose najteži teret: kada snaga postane nevidljiva

Postoje žene koje gotovo nikada ne priznaju da su umorne. One su oslonac porodici, prijateljima i poslu, rješavaju probleme prije nego što ih drugi uopće primijete i uvijek pronađu način da nastave dalje. Ali iza te izdržljivosti ponekad se krije tiha iscrpljenost koju rijetko ko vidi.

Ustaju prije svih, završavaju ono što je ostalo od prethodnog dana, brinu o djeci, kući, poslu i ljudima koje vole. Kada se dan završi, mnoge od njih ne razmišljaju o odmoru, već o obavezama koje ih čekaju narednog jutra.

Navikle su da budu osobe na koje se svi mogu osloniti. Kada nastane problem, neko ih pozove. Kada treba nešto organizovati, one preuzmu odgovornost. Kada nešto ne funkcioniše, one pronalaze način da se situacija popravi.

Vremenom se može dogoditi da njihova snaga prestane izgledati kao trud i počne se doživljavati kao nešto što se jednostavno podrazumijeva.

Tada najveći problem više nije samo broj obaveza koje nose. Mnogo više boli osjećaj da ono što daju prolazi neprimijećeno.

Kada trud postane nevidljiv

Žena koja svakodnevno daje maksimum često ne traži velike stvari. Ne očekuje nagrade za svaki ručak, svaku završenu obavezu ili svaki dodatni sat koji je provela pomažući drugima.

Ponekad joj je dovoljno samo da neko primijeti.

Jedna rečenica poput „Vidim koliko se trudiš“ ili iskrena ponuda da joj neko pomogne može značiti mnogo više nego što drugi mogu pretpostaviti.

Međutim, kada umjesto razumijevanja dobije ravnodušnost, šalu na svoj račun ili poruku da pretjeruje, može početi osjećati kao da njen trud nema stvarnu vrijednost.

Posebno je teško kada takav osjećaj dolazi od osobe od koje očekuje najviše podrške. Tada problem više nije samo fizički umor, već osjećaj usamljenosti unutar vlastitog doma.

Navika da sve rješava sama može postati teret

Jedna od najvećih zamki u koju mnoge žene upadnu jeste uvjerenje da moraju sve same.

Ako dijete nešto treba, one reagiraju. Ako postoji problem u kući, one organizuju rješenje. Ako posao zahtijeva dodatni trud, one ostaju duže.

Čak i kada su na granici snage, često ponove istu rečenicu:

„Ma mogu ja.“

U početku ta rečenica može predstavljati snagu i odlučnost. Ali s vremenom može postati razlog zbog kojeg drugi prestanu primjećivati da joj je pomoć potrebna.

Kada partner ne vidi svakodnevnu borbu

Posebno osjetljiva situacija nastaje kada partner ne prepozna količinu nevidljivog rada koji žena svakodnevno ulaže.

Umjesto da njenu sposobnost organizacije vidi kao trud, može je početi posmatrati kao dokaz da joj dodatna pomoć nije potrebna.

Tada čak i izražavanje umora može biti dočekano poređenjem. Kada kaže da joj je bio težak dan, odgovor može biti usmjeren na to ko je više radio ili ko ima veće obaveze.

Takav način komunikacije ne rješava problem. On samo šalje poruku da njen umor nije dovoljno važan.

„Nije uvijek potrebno mnogo riječi da bi neko shvatio da njegov trud u vlastitom domu prolazi nezapaženo.“

Kada čovjek stalno umanjuje vlastiti trud

Postoji priča o starcu Abdullahu koji je godinama radio u pustinji. Ulagao je trud kako bi napravio nešto što će koristiti ljudima nakon njega.

Nije to radio zbog bogatstva niti priznanja, već zato što je želio ostaviti nešto vrijedno iza sebe.

Kada su nakon dugog rada ljudi vidjeli rezultat njegovog truda i počeli mu se diviti, Abdullah nije prihvatio pohvale.

Umjesto toga, počeo je govoriti kako njegovo djelo nije posebno i kako ono što je napravio nije dovoljno dobro.

Ova priča može se posmatrati kao metafora svakodnevnog života.

Kada žena stalno govori da ono što radi „nije ništa“, okolina može početi prihvatati upravo takvu sliku.

Njen trud ne postaje manji, ali postaje manje vidljiv.

Tražiti pomoć nije znak slabosti

Prava vrijednost osobe ne mjeri se time koliko dugo može izdržati bez podrške.

Samopoštovanje nije takmičenje u tome koliko obaveza možemo završiti, koliko problema možemo riješiti ili koliko umora možemo sakriti.

Priznati da je nešto teško može biti zdravije nego stalno pokazivati da je sve pod kontrolom.

Reći partneru da određene obaveze više nisu samo njena odgovornost ne znači da manje voli porodicu.

Postaviti granicu ne znači biti sebičan.

Promjena često počinje malim koracima. Možda jednostavnom rečenicom kojom priznamo da nam je potreban odmor, razgovorom u kojem kažemo šta nam nedostaje ili odlukom da prihvatimo pomoć kada nam se ponudi.

Umjesto da čekamo da drugi sami primijete naš trud, ponekad je potrebno naučiti govoriti o vlastitim potrebama.

Jer žena nije samo osoba koja brine o drugima.

Ona je također osoba kojoj trebaju pažnja, razumijevanje, podrška i vrijeme za sebe.