Biti roditelj je jako teška zadaća a biće koje volimo više i od sebe samih je upravo naše dijete. Zato nam jako teško pada njegova bol ili plač iz kojeg god razloga da dođe do njega.Prvi instinkt je da ga utješimo i da mu kažemo da ne plače. Međutim stručnjaci savjetuju drugi prostup.
Djetetove suze nisu problem koji treba odmah riješiti — evo što stručnjaci savjetuju roditeljima
Kada dijete zaplače, roditeljski instinkt često govori da treba što prije zaustaviti suze. Međutim, upravo trenuci tuge, straha ili razočaranja mogu biti prilika da dijete nauči važnu životnu lekciju – da su emocije normalan dio odrastanja i da kroz njih ne mora prolaziti samo. Kad dijete zaplače, odrasli često automatski izgovore rečenice poput „nemoj plakati“, „nije to ništa“ ili „prestani“. Te riječi uglavnom ne dolaze iz loše namjere. Roditelj želi zaštititi dijete, ukloniti njegovu bol i pomoći mu da se što prije osjeća bolje.
Ipak, način na koji odrasli reaguju u trenucima snažnih emocija može utjecati na to kako će dijete kasnije razumjeti vlastita osjećanja. Ako često dobija poruku da suze treba sakriti, dijete može početi vjerovati da su tuga, strah ili razočaranje nešto što nije poželjno pokazivati. Umjesto pokušaja da se plač odmah zaustavi, korisnije je pokazati djetetu da je sigurno izraziti ono što osjeća. Prihvatanje emocije ne znači dopuštanje svakog ponašanja, nego pomaganje djetetu da nauči razlikovati osjećaj od postupka.
Dijete koje plače često ne treba odmah objašnjenje ili rješenje problema. U mnogim situacijama najvažnije mu je da osjeti prisustvo odrasle osobe koja ga razumije i koja neće ismijavati njegove emocije. Kratke i mirne rečenice mogu djetetu dati osjećaj stabilnosti — „Tu sam“, „Siguran si“, „Vidim da te boli“, „Možeš plakati“, „Ne moraš odmah prestati“.
Pozadina događaja
Djeca tek uče prepoznavati i imenovati emocije. Reakcija roditelja u trenucima plača može pomoći da dijete razvije osjećaj sigurnosti ili, suprotno tome, osjećaj da mora skrivati ono što proživljava. Zato je važno da odrasli razumiju da njihove riječi i postupci u tim krhkim trenucima ostavljaju dugotrajan trag na djetetov emocionalni razvoj.
Prva rečenica koja može pomoći jeste: „U redu je plakati, ostajem ovdje s tobom.“ Ova rečenica djetetu šalje poruku da njegove suze nisu razlog zbog kojeg će izgubiti pažnju ili ljubav. Dijete ne mora odmah prestati osjećati ono što osjeća kako bi dobilo podršku.
Druga glasi: „Vidim da si jako tužan.“ Kada odrasli imenuju emociju, dijete postepeno uči povezivati ono što osjeća s pravim nazivom. Umjesto da samo zna da mu je „loše“, počinje razumijevati da postoji tuga, ljutnja, strah ili razočaranje.
Treća je: „Razumijem zašto ti je to teško.“ Razumjeti djetetovu emociju ne znači složiti se sa svakim njegovim postupkom. Roditelj može priznati osjećaj, a istovremeno zadržati granice — „Vidim da si ljut. Imaš pravo biti ljut, ali neću dopustiti da udaraš.“
Četvrta: „I tuga je osjećaj koji smijemo imati.“ Djeca ponekad misle da moraju uvijek biti vesela kako bi bila „dobra“. Važno je pokazati im da i neugodne emocije imaju svoje mjesto.
Peta: „Hajdemo zajedno pronaći način da ti bude malo lakše.“ Kada se dijete smiri, roditelj ga može uključiti u traženje rješenja. Na taj način dijete uči da emocije nisu nešto čega se treba bojati, već nešto s čim se može nositi.
Važan trenutak
Prihvatanje emocije ne znači prihvatanje svakog ponašanja. Dijete može biti ljuto, tužno ili razočarano, ali i dalje mora učiti pravila ponašanja i poštovanje drugih. Roditelj koji istovremeno pokazuje razumijevanje za osjećaje i postavlja jasne granice ponašanja pomaže djetetu da razvije zdrav odnos prema vlastitim emocijama.
Neke rečenice odrasli koriste iz navike, ali dijete ih može doživjeti kao poruku da njegovi osjećaji nisu važni. „Ma nije to ništa“, „Prestani plakati“, „Veliki dečki ne plaču“, „Sramota je plakati zbog toga“, „Nemoj biti takav“ — sve su to fraze koje mogu dodatno opteretiti dijete i naučiti ga da svoje emocije skriva.
Umjesto toga, korisnije je koristiti rečenice koje potvrđuju emociju: „Vidim da ti je teško“, „Možeš mi reći šta se dogodilo“ ili „Tu sam kada budeš spreman.“ Kada je dijete jako uznemireno, prvo je potrebno pomoći mu da se smiri. Previše pitanja i objašnjavanja u tom trenutku često može dodatno povećati stres.
Roditelj može pokušati govoriti mirnim glasom, ostati blizu djeteta, ponuditi zagrljaj ako ga dijete želi, dati mu nekoliko trenutaka prostora i razgovarati tek kada bude spremno. Dijete koje nauči da su njegove emocije prihvaćene lakše razvija sposobnost da ih kasnije prepozna, izrazi i kontroliše na zdrav način.
Šira slika
Ne postoji jedna savršena rečenica koja će zaustaviti svaki dječji plač. Ponekad cilj nije odmah ukloniti suze, nego pokazati djetetu da kroz težak trenutak ne mora prolaziti samo. Kada roditelj ostane smiren i pokaže razumijevanje, dijete dobija važnu poruku: njegovi osjećaji nisu problem i uvijek postoji sigurno mjesto gdje ih može izraziti.
Upravo male svakodnevne reakcije oblikuju način na koji dijete kasnije razgovara o emocijama, traži pomoć i gradi odnose s drugim ljudima. Dijete ne treba naučiti da nikada ne plače. Treba naučiti da razumije zašto plače i kako da se nosi s onim što osjeća.
Emocionalna podrška koju dijete dobije u najranijim godinama postaje temelj njegove sposobnosti da se nosi s izazovima kasnije u životu. Roditelj koji prihvata djetetove suze ne stvara slabije dijete — stvara dijete koje zna da je voljeno bezuvjetno, čak i onda kada je tužno, ljuto ili razočarano. A to je možda najvažnija lekcija koju dijete može ponijeti iz djetinjstva.
