Priča o Nadi Obrić i njenom majmunu Zvrletu i danas izaziva pažnju jer iza uspomena na jednog neobičnog kućnog ljubimca stoji i dirljiv podsjetnik koliko snažna može biti veza između čovjeka i životinje, ali i koliko je krhka kada se u nju umeša trenutak nepažnje.
Iako je Nada Obrić decenijama prisutna na sceni kao pjevačica koju publika prepoznaje po glasovnoj prepoznatljivosti i dugoj karijeri, jedna od priča koje su ostale upamćene uz njeno ime nema veze s muzikom, nego s malim majmunom koji je ušao u njen život tokom drugog braka.
Zvrle je, kako ga je zvala, s vremenom prerastao u mnogo više od neobične životinje u kući: postao je saputnik, izvor smijeha, ali i biće uz koje se vezivala svakodnevica.
Prema ranijim svjedočenjima koje je pjevačica dijelila u javnosti, Zvrle je dobila na poklon i već od prvih dana pokazivao osobine koje su ga izdvajale od običnog kućnog ljubimca. Bio je radoznao, pokretan i pametan, ali i dovoljno samostalan da stalno izaziva pažnju ljudi oko sebe.
Gdje god bi se pojavio, privlačio je poglede, a oni koji su dolazili u njen dom ili prostor u kojem je boravio ubrzo su shvatali da se ne radi o životinji koja mirno stoji po strani, nego o pravom malom karakteru.
Takav odnos nije nastao preko noći. Zvrle je, prema pričama koje su kasnije prenošene, znao prepoznati raspoloženje svoje vlasnice i reagovati na način koji je njoj bio posebno blizak. Ako bi osjetio tugu ili napetost, pokušavao je da joj priđe, da joj privuče pažnju ili da na svoj način ublaži trenutak.
Upravo zbog toga ljudi koji su pratili ovu neobičnu priču nisu govorili samo o egzotičnom ljubimcu, nego o vezi koja je imala emociju, naviku i uzajamnu privrženost.
Njegova svakodnevica bila je obilježena istraživanjem svega što mu je padalo pod šape i ruke. Kako je vrijeme prolazilo, stekao je reputaciju bića koje ne miruje, koje otvara, uzima, premješta i provjerava sve što mu je dostupno. Ta znatiželja je često završavala smijehom, ali je istovremeno otkrivala i zašto je toliko duboko ušao u sjećanje ljudi oko Nade Obrić.
Zvrle nije bio predvidiv, a upravo u toj nepredvidivosti ležao je njegov šarm.
Posebno su se prepričavale njegove sitne krađe i nestašluci. Znao je uzimati predmete koji mu nisu pripadali, tražiti hranu tamo gdje nije trebalo i praviti male scene zbog kojih su prisutni morali reagovati odmah. Neki su ga posmatrali kao simpatičnog aktera svakodnevnih zgoda, a drugi su se iznenađivali koliko je u stanju da bude snalažljiv.
Među tim pričama posebno se izdvajao detalj da je znao uzimati novčanice iz džepova ljudi koji su dolazili u radionicu, što je pojedinim gostima u prvi mah djelovalo kao prava krađa, dok nisu shvatili da je iza toga stajao Zvrle i njegova navika da sve pretvori u igru.
Upravo zbog takvih epizoda postao je gotovo podjednako poznat kao i sama pjevačica. Ljudi koji su čuli za njega nisu pamtili samo činjenicu da je riječ o majmunu, nego i dojam da je imao gotovo ljudsku sposobnost da se prilagodi situaciji, osjeti atmosferu i izazove reakciju. U tome je ležala i njegova posebnost: bio je zabavan, ali i dovoljno snažan karakter da ostavi trag na svakome ko bi ga upoznao.
Ta radionica, puna alata, materijala i predmeta koji uobičajeno nemaju nikakvu opasnost za ljude koji znaju gdje šta stoji, za radoznalu životinju predstavljala je prostor pun rizika. Zvrle je često boravio tamo, što govori i o bliskosti koju je imao sa porodicom i o stepenu slobode koji mu je bio dopušten.
Ipak, upravo u tom prostoru dogodila se tragedija koja je za Nadu Obrić postala jedna od najtežih uspomena iz privatnog života.
Prema onome što je kasnije ispričano, Zvrle je došao u kontakt s kiselinom iz akumulatora, a posljedice su bile kobne. Njegova smrt bila je iznenadna i ostavila je duboku prazninu, ne samo zbog gubitka životinje nego i zbog načina na koji se sve dogodilo. Taj trenutak je, prema Nadinim riječima koje su prenosili mediji, zauvijek promijenio njen odnos prema odgovornosti koju čovjek ima prema biću o kojem brine.
U javnim istupima pjevačica je naglašavala koliko ju je njegova smrt pogodila. Za nju Zvrle nije bio tek egzotični ljubimac ili zanimljiv detalj iz prošlosti, nego član porodice čiji je odlazak ostavio osjećaj gubitka koji se ne može lako opisati.
Zbog toga su priče o njemu često dobijale i emotivniju notu: nisu bile samo anegdote o majmunu koji je krao novčanice i pravio nestašluke, već i podsjetnik na to koliko životinje mogu postati dio nečijeg života.
U toj priči posebno je važna i lekcija koju je pjevačica iz nje izvukla. Ljubav prema životinji, pokazivala je tada njena ispovijest, ne može se svesti samo na pažnju i nježnost. Potrebno je misliti i na prostor u kojem životinja boravi, na predmete koji joj mogu biti opasni, ali i na to da se nepažnja ponekad skupo plaća.
Zvrletov kraj postao je za Nedu, kako se iz njenih riječi moglo naslutiti, bolno iskustvo koje je promijenilo način na koji gleda na sigurnost i brigu.
Zato se priča o ovom majmunu ne zadržava samo na zanimljivosti iz života jedne poznate pjevačice. Ona se proširuje na pitanje koliko daleko može ići vezanost između čovjeka i životinje, kako se razvija povjerenje i zašto se neke uspomene ne brišu ni nakon mnogo godina.
U pričama o Zvrletu ostao je i trag vedrine i trag tuge, jer je iza njegovih nestašluka ostala i svijest da se najnježnije veze ponekad prekidaju na najteži mogući način.
Mediji su kroz godine podsjećali na ovu anegdotu upravo zato što je ljudima bila bliska na emocionalnom nivou. Mnogi vlasnici ljubimaca razumiju koliko prisustvo životinje može promijeniti svakodnevicu, a još više koliko njen odlazak može ostaviti prazninu. U slučaju Nade Obrić i Zvrleta ta veza je dobila gotovo simboličan značaj: pokazala je da privrženost ne zavisi od vrste, već od vremena, pažnje i zajedničkog života.
I danas, kada se spomene Zvrle, ne priča se samo o neobičnom ljubimcu, već o jednom malom, živahnom biću koje je u dom donijelo i smijeh i brigu i tugu. U sjećanju na njega ostali su trenuci kada je znao prepoznati emociju, izazvati pažnju, uzeti ono što ne bi smio i pretvoriti običan dan u priču koja se dugo prepričava.
Za Nadu Obrić to je bila uspomena koju ništa nije moglo izbrisati, a za druge podsjetnik da i najneobičniji saputnici ponekad ostave najdublji trag.
